U zamjenu za scensku poeziju osobita ugođaja, gorak crni humor, za izbrisanu emotivnost i izgubljenu intimu građanskoga salona koji razara sam sebe i oslobađa duh pobune i ljubavi sa slutnjom tragedije, dobili smo eklektički hladan krasopis uz visoko estetiziranu geometrijsku preciznost (scenografiju potpisuju Numen Nina Roberta) ogledno uređena i osvijetljena prostranstva, proširena projekcijama iz izvanjskoga svijeta punim aluzija, pa u drugom dijelu večeri sužena za bračnu svađu na zahodskim školjkama, visoko stiliziran, skladno uvježban scenski pokret (koreografija Tamare Curić i Larise Lipovac), besprijekornu igru glumačkog ansambla s ponekom vrlo dojmljivom kreacijom, no koja kao da dolazi iz neke druge drame (izvrsni Goran Čubrilo kao General bliži je aktualnoj satiri nego Vitracu, uvijek pouzdana Katarina Bistrović-Darvaš kao Emilie dolazi iz najozbiljnije shvaćene građanske drame), da bi se kroz sve zamke ove nadasve zahtjevne predstave, poštujući namjere režije kao i suigru s glumcima do samog izvora Vitracove drame snažnom intuicijom i maštom probila jedino Jadranka Đokić u ulozi djevojčice Ester, djeteta koje ne želi odrasti jer zajedno s devetogodišnjim Victorom (Toni Gojanović) sluti u kakvu bi svijetu morali živjeti.