Kazivala bih vam i nadalje o ljubavi nemustim jezikom prosipajuci reci potaknuta iznutra.Duboko je dozivljavajuci svako na svoj isprojektovani nacin ucinilo se na trenutak da smo dotakli Boga i stali zateceni.Sve je utihnulo.Ljubav se umorila, zastala, osvrnula, laganim korakom nastavila svojim putem, kada je uvidela da srca nisu dovoljno otvorena za nju.Te nema gde da se ulije.Niti je se bezrezervno prima, niti joj se bezuslovno predaje.Sapnula je tiho nezno kao ljubavnica kraj uvca, dok su trnci prolazili kroz telo, to nije ljubav, to nisam ja, i napustila predeo da opet zarudi jednog iskonskog jutra, kada svici polako usniju san, a ptice pevacice zacvrkucu svoju jutarnju pesmu okupanu rosom i milijucim zracima sunca, koji svojom toplinom nagovestavaju da smo spremni.Tada ce nam izlazece sunce nagovestiti stazu, gde je jedini uslov istnska duboka predaja.Da li cemo prepustajuci se i iskreno verujuci, spoznati ljubav, kroz nekog ko tece u nas i ka cemu mi treperimo, to zavisi koliko od nas, toliko i od te osobe.Da li cemo istovremeno dotaknuti neciju dusu i biti taknuti, biti neciji trenutci potpunosti ciji smo mi odgovarajuci delovi svakog trena, pitanje je karmicke predodredjenosti, a na nama je da osvestimo sebe u svemu i prepozanamo kada to jeste.Nema ulaganja voljnog napora, u ljubavi sve je slatka neizvesnost, koja ako dovoljno ne zaboli, utoliko nije, a tek tada jeste vecna potpunost, sreca, blazenstvo, extaza.Vatromet koji se ne moze recima opisati, to se mora iskusiti.Ona je neizvesna, spontana trenutnost, etericnost u njoj je sadrzan ekstrakt zivota.Kada je dozivimo tek tada zivimo. Ona ima sve karakteristike sadasnjeg trenutka.Ona jeste utoliko vecnost, ukoliko mi jesmo zaokruzili sebe u svojoj celovitosti, ili ukoliko jesmo tvorili krug sa svojom drugom " polovinom ". Kroz nju mi saznajemo, prosirujemo svoje vidike, prisecamo se lakse onoga sto smo oduvek znali, a ipak zaboravili, bivamo ono sto smo oduvek bili, svest jaca, evoluiramo.Stazom ljubavi smo spontano stigli na vrh, nasa " Everest " teznja je ostvarena, spoznali smo prazninu kroz dozivljaj potpunosti.Zagrlili smo vecnost, mi jesmo svesnost na svom putu nadgradnje.Postoji krivudava staza sa druge strane planine.To jeste precica.Njome se brze i lakse stize kao i svim precicama, ali je strmo, okomito i opasno, uvek oci u oci sa smrcu.Kontinualna izlozenost neizvesnosti dogadjanja iz momenta u momenat.Tada je nase srce otvoreno da prima i preda svekoliko ljubav bez uslovljenosti.Zato dragi moji, hocete li stici do vrha, ili iz podnozja, ili sa nekog udobnog i privlacnog proplanka, posmatrati sve, to je ono sto zavisi od vas.Samo sa vrha planine nas uvid je jasna slika onoga sto vidimo, sto smo nize, odnosno blize podnozju, nasa slika biva izoblicena i nase vidjenje pri tom iskrivljeno, a percepcija nepotpuna.