Osnovni problem nedostatka volje za pisanjem kod mene je manjak emocije bilokakvog impulsa koji bi izazvao neku vrstu frustracije koju bih eventualno prelila u riječi i na taj si način pomogla... prije sam nekako bila osjetljivija... sad, gledam, šta mene uopće uzbuđuje... npr. dnevnopolitičke stvari, evo uzmimo ovi izbori... omajgad, ' oćel ' pobijedit ' loš il ' lošiji, protiv koga ću glasati, o kako mi je to dosadno, beskrajno... uzmimo muškarci, ma koji muškarci, ljudi u cjelini... već dugo ljude promatram kao simpatična stvorenja, neku vrstu flore i faune... na neki način ne tiču me se... što ja imam zajedničko s ikim?... uzmimo naše društvo, običaji toliko mi je to već dosadno, već sto puta ispretresano, malograđanštine, utjecanje u sigurnosti... već dugo ništa me se tu ne tiče... prolazim među ljudima, ne vidim nikoga, samo gužvu, metež... u svom autizmu postala sam samodovoljna, indiferentna...