danas svakako ne želim ničije lice, ni dodire, ni glas, ništa ne želim, ne želim da me pustiš na miru ni da prestaneš govoriti i disati uz moj vrat, svakako ne želim ne gledati tvoje lice, ne želim ni ovu čokoladu s rižom ni mrvice kikirikija na ustima, ni komadiće razgovora, bljeska zubiju, slika, a ne želim ni ostati u tišini bez tvog osmijeha koji se kotrlja kao špekule iz djetinjstva, toplo i hladno naizmjenično, svakako ne želim željeti ni ne željeti, pusti me jednostavno kraj sebe, iako se čini da to svakako najmanje želim. ne misliš valjda da ja znam tok tih želja i misli i da upravljam njima? čudno ti je to krdo, nekad mirno pase i preživa, zuri u daljine, nekad se propinje i njišti i kopita im frcaju, ja ih samo gledam i čudim se i pitam se što je slijedeće? galop ili timarenje? gledam ih kako prolaze kraj mene, kroz mene i odlaze i ostavljaju ugažene travnjake, miris pokošenog sijena, miris zvjeradi i balege, ne mogu ih zaustaviti, ni trepnuti, ni smijati se, ni disati, samo se čuditi kao bizonima na betonskim pašnjacima, a onda ćemo opet sjesti i otvoriti teglu domaćeg pekmeza od šljiva, s mirisom ruma i sve će naizgled biti pitomo, ako me pustiš kraj sebe sa samom sobom, iako se čini da to svakako najmanje želim.