Poslije ljutih turskih ratova, i poslije kuge što je pod konac minuloga vijeka bjesnjela u Požegi, spade taj grad na kojih 700 kuća, premda je u svom cvijetu bivši brojio 50.000 kuća, kako neki kažu.

Bitka je bjesnjela cio dan, ali nakon 8 sati te bjesomučne grmljavine Saracenima je na kraju bilo dosta.

Tijekom dana je sve još izgledalo loše: pješčana oluja je bjesnjela već drugi dan zaredom, tako da se naš mali avion u poslijednjem trenutku predomislio i već skoro pri brzini polijetanja, počeo naglo kočiti jer nije bilo dobro vrijeme...

Filozof Francis Bacon, početkoma sedamnaestog. stoljeća, u svojoj ironična zabilješci, opisuje skolastičku raspravu među redovnicima o broju zuba u ustima konja: " Punih trinaest dana bjesnjela je rasprava bez prestanka.

Davne 1995., dok je bjesnjela Oluja, i dok smo se i mi skrivali po kućama jer je nekoliko granata ispaljeno na Rijeku dubrovačku, dižući stupove vode dok su kupači u panici bježali, navečer je stigla vijest da je moja rodica u bolnici.

Nakon pokolja, grad je opustošen i spaljen, te je tako na čudesan način bjesnjela božja osveta. " Postoji priča da je papin legat kod pada Beziera izrekao i ove monstruozne riječi: " Pobijte ih sve, Bog će znati koji su njegovi. " Crkveni apologeti se zaklinju da to nije kazao, ali kako se god okrene, Crkva je okaljala svoje ruke do laktova u krvi, za sva vremena.

Kad je minula ponoć i oluja s kišom najjače bjesnjela, stade se sve kretati proti tvrđavi.

Zatim je svoj narod preselio blizu tih skladišta da mogu pješke do njih te ih je hranio sve dok je bjesnjela glad.

A je li bjesnjela ili plakala zbog izgubljene kotarice ili užeta?

Prisjetimo se debate o istinskoj poruci Šostakovičeva djela koja sve donedavno bjesnjela u muzikološkim krugovima: koje je bilo skladateljevo istinsko stajalište s obzirom na njegov (očito problematičan) odnos prema komunizmu?

- Oluja je bjesnjela cijelo jutro.

- Pa kaži mi onda šta je? - smirim se ja, a u grudima bjesnjela mi bura.

' Hm, kad sam mu rekla da sam u drugom stanju, gospodin Savršeni podvio je rep i nestao ', bjesnjela je.

Tako ih je nosilo. 18 Budu? i da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara, 19 a tre? i dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. 20 Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je ve? propala svaka nada da? emo se spasiti. 21 Ni jelo se ve? dugo nije.

Bog je njegovim riječima udijelio takvu djelotvornost da su mnogi plemićki rodovi među kojima su bjesnjela stara neprijateljstva i bilo proliveno mnogo krvi dovedeni do toga da se opet pomire.

S Wellsom sam se našao u ulici Carnaby, sjedeći pred kafićem dok je iznad nas, prikladno, bjesnjela oluja. Pretpostavljam da mislite kako su ovdje pića preskupa, smiješi se on.

Sestra je na njega toliko urlala da je odzvanjao cijeli odjel, bjesnjela je, omalovažavala ga, oduzimajući mu i onu posljednju trunku dostojanstva koja mu je preostala. Šta ste tako kilavi, kako vas nije sramota tako se vući kao puž, šta izvodite i prenemažete se??

Vani je noćna oluja bjesnjela sve jače a ja sam se penjao k vrhuncu užitka dok me je ona šibala bičevima svoje zlatne kose.

Taj,, gad ' ' našao ju je u parku kako plače pokisla drhteći na oluji koja je sve jače bjesnjela.

Izmoren sumanutim mislilma i grozničavom nestrpljivošću konačno je ušao u jednu prostranu prostoriju.U njoj je dominirao stakleni zid, iza kojeg je bjesnjela oluja.Velike kišne kapi su lupale u okno, munje su šarale prostoriju bljeskovima svjetlosti.I tamo je stajala ona.Leđima okrenuta njemu.Obavijena onom istom tkaninom koju ni onda nije uspijevao razabrati, kose puštene da vodi svoj ples po njenim leđima.Polako joj je prišao, opušten i skriven olujom.Tek na korak od nje, ona se okrenula prema njemu.Bez mimike lica uhvatila je njegovu ruku i povela ju do svojih usana.Nježno je njegovim prstom klizila po samom njihovom rubu, tek ovlaš jezikom dodirujući jagodicu i gledajući ga ravno u oči.Osjetio je struju duž cijele dužine leđa.Ovaj put se bojao pomaknuti od straha da ne nestane.Samo je stajao mirno sklopljenih očiju očekujući sljedeći potez.A ona je prišla korak bliže, vodeći njegov vlažni prst središtem svojih grudiju, puštajući ga da lagano klizi putem koji sam odabere.Nježno se privila uz njegovo tijelo i usanama dotaknula vrat tik do uha.Lagani vihor koji je prostrujao pored uha zaustavio je njegovo disanje.Osjetila je kako mu srce užurbano lupa, te ga je prekrila dlanom da ga smiri.Strah je minuo, strast je preuzela kontrolu.Svijet je stao.Snažno joj je dlanom obuhvatio glavu i umrsio ruku u njenu kosu, prisiljavajući joj glavu da se okrene prema njemu.Grubo ju je poljubio rastvarajući joj usne i gurajući svoj jezik što dublje u nju.Morao je prodrijeti duboko u njen teritorij.A ona mu se nježno podala stišćući svoje tijelo blisko uz njega.U iščeznuću trenutka postojali su samo njih dvoje izgubljeni u tom iskonskom poljupcu.Poljupcu koji je označavao početak i kraj.Igre.Svemira

I dok je bjesnjela debata oko toga tko bi trebao platiti izdanje autori ili korisnici fokus tih dviju grupa se promijenio.

Gizer je, onako tresući se, pokušavao narezati par morskih krastavaca, jer to bijaše sve što je, onako onemoćao, uspio uhvatiti tog dana, čak je i krematorij namjeravao pokrenuti, moralo se raditi, uporno je ponavljao, ali je u šatoru mjesta bilo još manje nego u sobici, toliko da je Vjeko doslovce morao sjediti na Baronici umjesto jastuka, a zrak je bio zagušljiv od naših danima neopranih tijela, gnojnih prišteva i Vjekinih bezbrojnih lula, sve nas je već hvatala nesvjestica, morilo nas bezmasje, pa je jadni Gizer uspio krastavce samo razrezati, ali je zato u svom deliriju Baronici zadao nekoliko lakših ubodnih rana i na više mjesta prerezao šator, a oluja je vani i dalje bjesnjela, krastavci su krvarili u agoniji i bolno cijukali, voda je stala prodirati u šator, Vjeko se baš tada ponovo posrao, smrad je bio očajan, Vjekine su metalne čizme, u kojima se uopće nije mogao kretati pa ih je baš zato nosio samo u ovakvim situacijama, očito privukle grom, koji je pogodio jedan ugao šatora, baš gdje je Baronica turio glavu, i sad je tamo gorjelo, vatra se širila, vlaga nam je nagrizala kosti, a oganj palio kožu, dok smo se koprcali jedni po drugima, dok smo se previjali u mukama našeg bezmasja, grčili se u grčevima najcrnje agonije, crijeva su nam se okretala, Vjeko se i treći put posrao, nismo više mogli izdržati, željeli smo samo da sve to prestane, da svemu dođe kraj, pa je Gizer istrčao van po plinsku bocu, da pusti plin, da nas uspava, da si skratimo muke, činilo se to kao jedino rješenje, ali čim on otvori vrata u šator nahrupi krdo krvoločnih puhova, očito privučenih krvavicama, koji su samo čekali taj trenutak, da provirimo van pa da nas zaskoče, jer takve su opake životinje ti puhovi, to jest nismo bili sigurni jesu li to puhovi ili zmije, nije se baš dobro vidjelo, a i nismo bili skroz pribrani, ali su nas svejedno napali, plazili su posvuda po šatoru i ujedali nas svojim malim čeljustima, Baronica je najviše krvario, a i mi smo krvarili, koliko od puhova toliko od Vjekine katane, kojom je mahao, jer on se jedini i dalje branio, jedini i dalje opirao, dok smo mi odavno ležali tjelesa razbacanih po šatoru, kao Turci nakon bitke kod Siska, ležali, okrvavljenih glava i pljesnjivih desni, ležali i čekali svoj usud

Neprijateljska vatra je bjesnjela, pojavljivala se tamo gdje je nismo apsolutno očekivali.