još uvijek te viđam, u stvarima, događajima, čujem te u pjesmama i riječima što ih izgovaraju ljudi. danas, eto, habibi.... slagala sam malene čarape svoje prekrasne Bebe (ispala je mnogo ljepša nego što sam se uopće usudila nadati), mirisala Bebinu dekicu dok je spokojno snivala svoje odraslima nezamislive snove, smješila se od uha do uha i tad začujem: habibi.... najljepše sunčano popodne zakrilila je crna sjena nikad prežaljene prošlosti. nisam odmah razaznala što si bio, stvarnost ili samo tlapnja izmučenog uma. uskoro postaje jasno: stvarniji no što bih željela gubim se, često. bježim u praznu prostoriju i peglam do iznemoglosti. to je jedino mjesto gdje me nitko ne uznemirava i gdje mogu prijateljevati sa svojim mislima, ljubiti svoje uspomene, plakati da nitko ne vidi. siktaji pare stapaju se s jecajima tvoreći nezemaljsku glazbu. onu sto je čuju samo duše anđela i demona. i mislim možda za me više nema posla na ovom svijetu dokazala sam sve što sam htjela da mogu voljeti ljubavlju čistom i neiskvarenom i mrziti isto tako da se znam radovati i najmanjim stvarima a ne primjetiti ni najveće da mogu uspjeti u svemu čega se primim, bolje od drugih i najveću glupost da mogu prebroditi sve strahove, riskirati do kraja a bojati se sebe same biti hrabra za sebe i druge dok kukavicki bjezim od poraza, sebe, osjećaja mogu uraditi sve i biti što god poželim biti nitko i ne znati ništa dokazala sam sve više nego jednom nije samo puka sreća u pitanju i dala sam svijetu novo biće.... što mi preostaje? mrtve ljubavi bolne zaljubljenosti sjećanja koja nikome ne koriste