u školi koju pohadja moj sin, mogli smo u prvom razredu birati izmedju klasičnog programa za osnovne škole i programa po metodologiji " korak po korak " (ne znam da li je prijevod na hrvatski pravi, u sloveniji taj program nazivaju " korak za korakom "). kako je klinac već u vrtiću bio u grupi koja je provodila taj program, odlučili smo se za nastavak istog. nastava je trajala dva školska sata duže, no to nam nije smetalo jer je na taj način manje vremena provodio u produženom boravku (u kojem se samo zafrkavaju), domaćih zadaća nije bilo, sve se to obavljalo već u školi. prvi sat počinjao je razgovorom (sjedili bi na tepihu, u krugu oko učiteljica (svaki je razred imao glavnu učiteljicu i pomoćnicu), i najprije bi svatko od njih mogao reći što ga trenutno zanima, pa su tako obradili mnoge teme. onako dječji, po sistemu " patuljci pojma nemaju " mogli su pričati o svemu. od toga postoji li djed mraz, kako se dobivaju braća i sestre, sve do vijesti sa televizije koje su ih mučile (teroristi, granice, smrtonosni virusi...). uglavnom, nakon što bi popričali o svemu i svačemu, svakog je dana učiteljica odredila troje djece koja su morala izabrati grupu od još 7 klinaca s kojima će tog dana raditi u grupi. nije bilo dozvoljeno nikakvo grupiranje na bilo kakvoj osnovi, pazilo se da se grupe mijenjaju svakodnevno. nakon svih tih razgovora, radili su paralelno po tri do četiri predmeta, svaka grupa svoje zadatke. kao roditelji, dobivali smo knjige i bilježnice na uvid petkom, ostalih dana u tjednu djeca su bila poštedjena vučenja teških torbi u školu. a uspijevali su obraditi cijeli školski program tokom godine, bez ikakvih problema, jednostavno su rado odlazili u školu. onda je početkom trećeg razreda odjednom općina otkazala financijsku potporu, koja je pokrivala plaću druge učiteljice i program je jednostavno prekinut. drugo polugodište trećeg razreda tako je postao šok za klince, koji su odjednom cijelog dana morali juriti skupa sa učiteljicom, ne bi li ispunili očekivanja programa, a vremena za razgovor više nije bilo. šteta. ni danas mi nije jasno kako je bilo novaca za gradnje parkirališta na najbezvenijim mjestima, za organiziranje blentavih priredbi po gradu, a novaca za 4 učiteljice nije se našlo. a klinci su ispali, skupa sa roditeljima, najobičniji pokusni kunići.