Pripovijest je bila Incarcerated In Your Tomb... sjetit ću se što sam pisao o tome.... gledam je kako prilazi oltaru... nikad ne znaš koliko je zapravo tvoja, frajeru. zato si neumoljiv poput djeteta. prosiš. maziš. glumiš. paziš.daruješ. nadaš se. voliš iskreno, čini ti se. ali ona, ona nije dijete. njena je pećina samo njena. ako su u glavi proljeća, pod pupkom su možda oluje, tornadi i kataklizme neispunjenosti. lijepo se slaže s mirisom tamjana i mirte, dok se u molitvi obraća Onome jedinome što još ne razumije, ali ako ga uzme kao Jednog, shvatiti će. zaogrnuta satenom, kombinacija sa crnim baršunom, pačulijem, zelenim klokeom, ylang-ylangom. visoka na pierreu hardyu. niska kada se raskalaši. tako čista i sveta kada se posvećuje. u krošnji trešnje lako zamjenjuje svaki cvijet, pod rascvalom lipom samo nju mirišem. jer što su cvjetovi i ukrasi slobodnoj, samosvijesnoj ženi? dominacija prisustva koje još nije tvoje. molim za takvu. zbog takve sam pisao litanije. imam osobnu liturgiju za nju, a ta se ne razlikuje od moje duše, čista je prema ljubavi. živa, topla i obljubljena krunica. zidina nečega što se nadvija pod oblake. što se gradilo, u Duhu, kada se u svijetu rušilo. ostaj mi u Ljubavi. ošini me, time što još nisi. što te nemam. i što sam te tako volio. riječi su nedovoljne. jer ti jesi. ostani. ostani i dok ti govore niska, dok pričaju prosto-prosta, porok, svačija... ostaješ moja Istina. isitnu ne proučavaš pa ne znaš koliko te volim. po tome sam ti nejasan i lako ćeš me doživjeti istog bludu i vulgariji koju ti se nudi. znam čemu se molim u tebi. with no mistake. with no quidproquo. nijedno prekrasno oko TO ne može vidjeti. otvori dušu... give it up