Smjerno i pognute glave, ali dostojanstveno, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović učinio je jučer povijesni gest: odao je počast bošnjačkim žrtvama hrvatskoga zločina u Ahmićima, a potom i hrvatskim žrtvama bošnjačkoga zločina u Križančevu selu.

Prema Izetbegovićevim riječima, Alibabić kriminalizira borbu bošnjačkoga naroda jer nabavku oružja kvalificira švercom pitajući se " kome bi to ovi pošteni ljudi položili račune, kome od tri naroda i kojoj instituciji "

U to se apsolutno uklapa strategija koju je nakon posljednjih izbora promovirala bošnjačka politička elita kada su u vlast izabrali podobne Hrvate s marginalnom potporom kako bi jednostavnije ostvarili dominaciju bošnjačkoga naroda.

Glavne su tvrdnje sljedeće: nacionalni se standardni jezik u europskom krugu naziva po narodu, a ne zemlji, pa je stoga logično da se standardni jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski (jer ne postoji bosanski narod); pozivanja na spomene nazivka« bosanski jezik »u daljnjoj prošlosti besmislena su, jer se radi o bar dvije zbrke - miješanju sinkronije i dijakronije, tj. sadašnjega i prijašnjega stanja jezika u kojima se u sadašnjosti govori o nacionalnom standardnome jeziku, a u prošlosti o jednom od književnih idioma što su tek ulazili u proces jezične standardizacije; te o kaosu u etno-konfesionalnim označiteljima jer je pojam« bosanski jezik »vidljivo češće spominjan u hrvatskome sociokulturnome krugu s posve drugačijim konotacijama nego što su one koje se odnose na suvremeni jezik Bošnjaka; inzistiranje Bošnjaka na imenu« bosanski jezik »u značenju bošnjačkoga znak je pretenzija Bošnjaka-muslimana u nakani da se ostvari nacionalna dominacija u Bosni i Hercegovini; svatko ima pravo zvati svoj jezik kako hoće, no, nitko ne može natjerati Hrvate da u svom jeziku prihvate ime koje drže neprimjerenim.

Za razliku od srpskih jezikoslovaca, hrvatski ne niječu postojanje bošnjačkoga jezika ni njegovu samoniklost ili autentičnost; njihovo je protivljenje upereno isključivo protiv pokušaja da se bošnjački jezik u praksi nametne Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao službeni jezik u školstvu, medijima i sl.

Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatske obrambene snage (HOS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).

No pojam se isto tako odnosi i na one koji su iskazivali svoju jasnu pripadnost hrvatskoj književnosti (npr. neki pisci srpskoga ili bošnjačkoga podrijetla), kao i na pisce hrvatskoga podrijetla koji su pisali na drugim jezicima, ali su sastavni dio hrvatske književne tradicije (npr. hrvatski latinisti).

Stupanj međusobne razumljivosti može rasti ili padati, no, ni jedno ni drugo nema reperkusija po opstojnost kako hrvatskoga i srpskoga, tako i bošnjačkoga i crnogorskoga.

Sljedeći fenomen je nastanak (ili, ovisno u motrištu, ponovno rođenje) bošnjačkoga jezika i inicijative za propis crnogorskoga jezika.

To je skoro jedini spomen bošnjačkoga jezika prije turskoga osvojenja.

Čestota spomena se povećava u 17. stoljeću, dijelom u bosansko muslimanskim krugovima (Mehmed Uskjufi, pisac prvoga bošnjačkoga rječnika), no više kod hrvatskih pisaca i filologa (Matija Divković, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Junije Palmotić).

Bošnjačka se dominacija osjeća u svim segmentima javnoga, kulturnoga, gospodarskog i političkog života, a već uspostavljena centralizacija vlasti i uprave raskomadala je na više dijelova nekadašnja hrvatska područja pa su mnogi otoci unutar bošnjačkoga okruženja postali svojevrsni rezervati, a tamošnji Hrvati kao domicilno pučanstvo pretvoreni u inačicu suvremenih Indijanaca.

- Kada se govori o štednji do koje bi se došlo samo upotrebom " srpsko-hrvatskoga " umjesto hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga (bošnjačkoga) i crnogorskoga, tu je nekoliko stvari zanimljivo.

Na taj bi način sadašnji broj ministarstava u Vladi Federacije BiH bio smanjen za četiri, a HSP traži izjednačavanje broja ministara iz reda hrvatskoga i bošnjačkoga naroda u tom tijelu.

Upravo dvije spomenute konstante u procesu standardizacije hrvatskoga najbitnije razlikuju hrvatski jezik od srpskoga, a neizravno i oba od bošnjačkoga/bosanskoga i crnogorskoga.

U Tomčevu spisateljstvu se može razaznati nekoliko stalnica: humanistički i pomirljiv stav prema svim ljudima i narodima; ponešto naivna percepcija političkih opcija dominantnih među Bošnjacima - muslimanima (ironično je stoga da je Tomac 2003. i 2004. u muslimanskim medijima histerično razapinjan kao velikohrvatski nacionalist koji kani uništiti državnost kurentnoga protektorata - što je možda i pjesnička pravda, jer Tomac nije smogao hrabrosti da javno objelodani svu malignost bošnjačkoga šovinizma uperenoga prema bosanskohercegovačkim Hrvatima); vjera u poštenje i fair-play u politici, koju naknadno prati rezignacija poslije spoznaje da se politička igra ne igra po pravilima deset zapovijedi.

Iako svi jako dobro znamo da Hrvatska nije ' matična država ' Hrvata u BiH, ova shizofrena situacija u i oko njihova opstanka na svojim pradjedovskim ognjištima (pripadnici druga dva naroda, srpskoga i bošnjačkoga, i druge dvije vjeroispovijesti, pravoslavne i muslimanske, nisu ni kao narod ni kao vjera bili značajan čimbenik u bosanskoj stvarnosti do kobne 1463. godine) nalaže službenome Zagrebu da već jednom počne misliti svojom glavom i koristiti one dobre strane iz sramnoga Daytonskog sporazuma ".

Početci bošnjačkoga jezika na narodnome govoru sežu u 16., a možda i u kraj 15. stoljeća.

Čović je izrazio zabrinutost izlaskom, odnosno neizlaskom hrvatskoga biračkoga tijela u područjima gdje uz njih živi i bošnjački narod, kao što je Srednja Bosna, a gdje je izlaznost bošnjačkoga naroda na izbore i do 70 posto.

Izvan Hrvatske u pojedinim institucijama Europske unije sve češće susrećemo tekstove (projekte, programe) koje su sastavljeni od mješavine različitih počela srpskoga, hrvatskoga ili bošnjačkoga jezika.

Taj pojam, koji su od 17. do 19. stoljeća rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga jezika, ne može poslužiti potkrjepom o navodnoj povijesnoj utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku Bošnjaka-muslimana, s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga jezika prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je spomenut izraz« bosanski jezik ».

Jednostavno je iščašeno i iskompleksirano da Izetbegović doživljava Tayyipa Erdogana za bošnjačkoga lidera za živoga reisa Cerića pa, pobogu, i samoga sebe.

Mišljenje je bošnjačkih lingvista podijeljeno: aktivni sudionici u oblikovanju bošnjačkoga standarda smatraju da bošnjački jezik postoji stoljećima u nizu zapisanih djela, no da zbog povijesnopolitičkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijega doba - što ne dovodi u pitanje njegovu opstojnost, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenoga jezika u praksi.

Glavni je spor među bošnjačkim filolozima i lingvistima o samoj namjeni bošnjačkoga jezika: je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH?

Tayyipa Erdogana za bošnjačkoga lidera za živoga reisa Cerića pa, pobogu, i samoga sebe.

Pojavilo se nekoliko kontroverzi, od kojih su najvažnije fizionomija budućega bošnjačkoga jezičnoga standarda i naziv samoga jezika.

Struktura i propis novonastajućega bošnjačkoga standarda morali su, stoga, napraviti stanoviti otklon od jezične prakse Srba u Bosni i Hercegovini, koji su se nakon propaloga pokušaja uvedbe općesrpskoga ekavskoga standarda vratili na jekavski, no uz veću nazočnost crkvenoslavenskih« pravoslavnih »izraza i vraćanje na vlastitu nacionalnu grafijsku tradiciju srpskoga ćirilićnoga pisma.

A istina je da je taj dio međunarodne zajednice, zajedno s nekim domaćim političarima, pokušao formirati vlasti i progurati promjene ustava mimo narodne volje dvaju naroda hrvatskoga i bošnjačkoga.

Prema Izetbegovićevim riječima, Alibabić kriminalizira borbu bošnjačkoga naroda jer nabavku oružja kvalificira švercom. Izjednačavanje s terorizmom neće proći.

I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, [ nedostaje izvor ] koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca.