Prvo prezivjeli su i rodjeni normalni iako su njihove majke kad ih je bolila glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do zadnje dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetis... u to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu cuvati daleko od domasaja djece na bocicama sa lijekovima, vratima i ormarima.. oni kad su imali 10 - 11 godina nisu nosili pampersice i piskili u krevet.. kao djeca vozili su se u autima bez pojaseva i zracnih jastuka i nisu morali imati kacige za glavu kad su se vozili na biciklama ili rolama.. pili su vodu iz cijevi za zalijevanje, a ne iz boca kupljenih u ducanu.. dijelili su boce coca-cole sa svojim frendovima i nitko nije umirao od toga... jeli su mlijecne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili coca-cole koje su i tada bile pune secera, ali nisu bili debeli, zato jer su se stalno igrali na igralistu... izlazili su iz kuce ujutro i igrali se po cijeli dan, sve dok se nisu upalila svjetla na ulici... nerijetko, nitko ih nije mogao naci prije mraka.. i nikad nije bilo problema.. provodili su dane praveci bicikle od otpada iz podruma, spustali se niz ulicu zaboravljajuci da nisu napravili kocnice.. nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naucili su kako rijesiti problem... oni nisu imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u skoli.. njima nisu davali tablete za hiperaktivnost.. oni nisu imali skolskog psihologa i usmjerivace pa su ipak zavrsavali nekakve skole.. njima nisu prodavali drogu ispred skole... nisu imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nisu imali 99 programa na tv-u (samo 2), nisu imali video, mobitele, kompjutere, internet, chat rooms,... oni su IMALI PRIJATELJE I ISLI SU VANI DA SE DRUZE SA NJIMA...