Ne samo Bokčilo, uloga koju je sam najviše volio.

Galic je glumac i redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u kojem je i ostvario svoje kreacije karakternog glumca klasičnog i suvremenog repertoara, od kojih ističemo: Polonije (⠀ žHamlet⠀), Petar Dunja (⠀ žSan ivanjske noći⠀), Fabriczy Glembay (⠀ žGospoda Glembajevi⠀), Cicerone (⠀ žAretej⠀), Pripovjedač (⠀ žBalade Petrice Kerempuha⠀), Bokčilo (⠀ žDundo Maroje⠀), dr Diafoirus (⠀ žUmišljeni bolesnik⠀), Orgon (⠀ žTartuffe⠀), dr Dionisio Genosi (⠀ žHenrik IV⠀), Kuligin (⠀ žTri sestre⠀), Piščik (⠀ žVišnjik⠀) i zadnja 1993. ženska uloga sluškinje u ⠀ žSvoji smo, dogovorit ćemo se⠀.

U tom ispitivačkom smislu najviše su mu se približili Igor Hajdarhodžić (Pomet), Glorija Šoletić (Signor Ondardo), Maro Martinović (Popiva) i Nataša Dangubić (Milica), ali tu su, uz nekoliko odavno i ne tako davno provjerenih i sigurnih majstora, poput Milke Podrug-Kokotović (tetka Perina), Ivice Barišića (Bokčilo), Nikše Butijera (Maro), Nike Kovača (Vukmir), Branimira Vidića (Grubiša), Izmire Bautović (Lučina), Mirej Stanić (Pera), Nine Hladilo (baba Perina) i Iva Mrčele (Pavo), te Hrvoja Sebastijana (Antun), bili i novi, odnosno relativno novi scenski putnici Marin Ivanović (Pribat), Dominik Ledinić (Radat), Nikola Šprem (Radmio), Marijan Kocković (Mato), Emil Mujdžić (Pero) te Borivoje Ljubojević, Isam Matović i drugi (Maskari, Žbiri, Djetići).

Maroje, Bokčilo i Tripčeta dolaze u Rim, gdje se Maroje žali na svog sina.

Nakon toga, njegov sluga Bokčilo ostao je sam, luta gradom i susreće Pometa koji mu sve objašnjava.

Zato je Dundo Maroje Žarka Savića samo izvana dostojanstven stari pohlepnik bez Držićevih, doduše kratkotrajnih, proplamsaja ljudskih osjećaja, Bokčilo (Ozren Grabarić) samo njegov lijeni, stalno žedni i gladni sluga, kod kojeg se ne vidi težak socijalni i radni položaj, Maro (Amar Bukvić) tek beskarakterni bludnik a ne mladić koji se prepustio strastima i životnim iskušenjima, a njegov sluga Popiva (Sven Šestak) tek nešto manje uspješna varijacija Pometa.

Iako je u Dundu Maroju Bokčilo tek sluga samoživog čudaka i tvrdice, lik tovjernara pijanice, nepouzdanog i onemoćalog, preuzeo je Marin Držić iz dubrovačke svakodnevice ne promijenivši mu ime.

Za ozbiljan prijestup osumnjičen je Bokčilo u mlađim danima, 22. siječnja 1533. Silovao je Dragnu, sluškinju Gabrijela Drumpalice, zvanu Vilana.

No, bio je Bokčilo i svjedok i žrtva različitih nepodopština koje su se zbijale u njegovu stranju i njegovoj neposrednoj okolini, a u samom središtu gradskog života.

Nakon tog nemilog događaja Bokčilo više nije sudjelovao u krčmarskim svađama i tučnjavama, iako je o onima koje su se zbijale u njegovoj tovijerni ili pred njom više puta svjedočio.

Postolarske radionice Šile i Čičilija bile su u Među velike crevjari (u stvarnosti su oni Đuro Šile i Pjetro Čičilijano), krojačnica sentalije je u ulici Garište; u Duičinoj ulici je bordel u kojem neobično važnu ulogu ima dominantna vila Kata Matkova Profumanica (Propumanica iz Novele od Stanca), Bokčilo, konavoski rustik nastanjen u Gradu drži iznajmljenu krčmu u Ulici sv. Barbare, itd.

Gulla) nije bio spori, umorni lakomac-lukavac, nego žustri goropadnik čiji zamah bodežom ne pristiže kao karakterološko nego kao dramaturško iznenađenje, a Bokčilo Eda Xaviera dostojno je iskupio inače zatomljenu rustikalnu notu.

Bokčilo tovijernar, Marojev sluga, njima je Tirapiedi, tavernirere, servo di barba Maroje, Popiva je Bevagna, Pomet Trpeza je Ragusino, Tripčeta iz Kotora je Trifone di Cattaro.

Cijelim njihovim putem u Rim, Marojev sluga Bokčilo kuka kako je žedan i gladan, no Maroje, iako ima mnogo novaca, ne daje mu ni hranu, niti piće.

Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je prostonarodnim jezikom te je prvi donio na pozornicu likove pjesnički i pučki ocrtanih ' našijenaca ' (Pomet, Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo i dr).

potvrdu o njegovu identitetu daje jedan drugi izvor (autor niko kapetanić: ' konavoski epigrafički spomenici iz vremena dubrovačke republike ', du, institut hazu, 2000.), koji smatra da je bokčilo jedan od braće bočinović/bočilović/bokčilović (čije je prezime formirano 1507.), koji je u potrazi za zaradom ostavio svoj rod i pošao u grad (dubrovnik). njegovi su živjeli u zaselku pridvor blizu pridvorja u konavlima.

Po tom dokumentu, Bokčilo je mogao biti kmet obitelji Gozze ili Tudisi.

krajem te godine svjedočio je u dva spora vezana za krađu vina u tovjerni miha valentinovog sorga; iz jednog spora u kojemu su sudjelovali stranci (koji su se našli pred sudom radi tuče, 7. siječnja 1549.), doznajemo da je bokčilo imao stanovite ugovore sa strancima. jedan od njih je dogovor s bokčilom naveo kao razlog svoga dolaska u dubrovnik; a 1550. bokčilo je prijavio ozbiljnu štetu. netko mu je, moguće i iz osvete, razbio dvadeset i tri bačve. kako se navodi, bačve su bile vlasništvo nikole junija bone. krivac se nije prijavio sudu, pa je štetu namirio bokčilo.

nije zabilježen slučaj da bi članom družine mogao postati netko nepismen ili kakav pripadnik prostoga puka. pa ipak, takvu teoriju ruše držićive komedije u čijim praizvedbama ne samo da sudjeluju, već su i aktivni upravo takvi ljudi. vjerojatno je riječ samo o ' pozajmljenom ' liku, kao što sam napisala za ' bokčila ' ili o samo jednoj ili rijetkim zgodama i izvedbama, pa ipak. no ' bokčilo ', nipošto, nije bio usamljeni slučaj, jer držić je stalno posezao za takvim ' poznatim ' osobama svojim suvremenicima za učinit što veći škerac.

nije bokčilo bio samo izgrednik. našao se on i u ulozi svjedoka, ali i žrtve. jer u njegovu stranju događale su se različite zgode i nezgode, ako ne baš u samome stranju, onda u njegovoj okolici, a sve je to bilo u samome gradu i bijaše dio njegove svakodnevnice. bokčilo je 2. travnja 1540. tužio nekog stranca, jer mu je taj ukrao čep s bačve, dok je on točio vino; stolara ivana iz vitaljine (selo u konavlima) bokčilo je tužio 30. travnja 1541. što mu je u tovjerni slomio kasu ukojoj je držao novce; a nekog mihoča je tužio 1. travnja 1542., jer je učinio gužvu u njegovoj tovjerni; bokčilo je u rujnu te godine bio pretučen pred svojom tovjernom. prema svjedočenju ilije zdura, nikolu bokčila koji je sjedio na skalinima svoje tovjerne, bez ikakvog razloga obalio je (s četvrtog skalina) frular nikola pava. - - - - - - zdur - stražar stranj - magazin, konoba muzuvjero, varalica unjigalo, laskavac haramija, hajduk o tome što je i kakv je mazija bio u stvarnom životu u nastavku. - - - - - -

I ove godine u Opuzenu se održava tradicionalna kulturno-zabavna manifestacija Opuzensko lito, koje je započelo koncertima domaće gradske glazbe, " Big benda " i novoosnovane klape " Opuzen ", a nastavljeno kazališnom predstavom " Bokčilo " u izvedbi Ivice Barišića, dok je na lijerici predstavu pratio Đorđe Begu.

Bokčilo je sklapao stanovite poslovne ugovore sa strancima.

Budući da se u sudskom procesu ne pojavljuje krivac, štetu je zasigurno morao namiriti sam tovjernar Bokčilo.

Nasuprot tim likovima stoje predstavnici potlačenog svijeta: Pomet, Bokčilo i dr. kao oličje zdravog, realnog i poštenog odnosa prema životu i svijetu.

Posljednji put Bokčilo je, prema zapisu sudskog pisara, svjedočio na sudu 12. ožujka 1557. godine.

Bokčilo je već bio stariji čovjek u vrijeme kad je nastala komedija Dundo Maroje.

međutim, taj slučaj je bio povod dilemi oko bokčilove samostalnosti u poslu, jer se znalo i od ranije da je u unajmljenom stranju, a ovaj sudski spor je pokazao da je poslovao s unajmljenim inventarom. zbog toga je vjerojatnija ona druga teorija kako je stvarni bokčilo samo bio sluga svoga gospodara, kakvim ga je držić i prikazao u komediji.

bokčilo, stari tovjernar (tovjerna znači krčma), pojavljuje se u komediji ' dundo maroje ' u pratnji starog škrca na njegovom putu u potrazi za blagom i zabludjelim sinom. ovaj držićev lik ne samo da je u stvarnosti bio krčmar, nego se je čak tako i zvao. naime njegovo pravo ime bilo je nikola bočinović (bočilović, bokčilo), tovjernar.

Brojne činjenice upućuju da je tovjernar Bokčilo, koji u komediji Dundo Maroje prati starog škrca u neizvjesnoj potrazi za blagom i neharnim sinom, bio tovjernar Nikola Bočinović (Bočilović) koji se u više navrata javlja u zapisnicima Kaznenoga suda u Dubrovniku između 1533. i 1557. godine.

Konavljanin podrijetlom, Bokčilo je rustik obilježen specifičnom retorikom i nesnalaženjem u urbanoj sredini što je autoru pružalo obilje mogućnosti za njegovu komičnu karakterizaciju.