Nadalje, čak tri današnja kajkavska govora - donjosutlanski, goranski i prigorski su kajkavizirani čakavski govori pa je govoriti o tome da " nema miješanih govora " apsurdno: http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-povijest-1.html

FAČUK (kajkavska riječ za vanbračno dijete) je festival koji Centar za mlade, CeZaM Čakovec (u daljnjem tekstu CeZaM) organizira svake godine od 2004. povodom Dana grada Čakovca, a čiji su idejni začetnici bili članovi K. D.

Ali kultura čitanja kod nas je uništena već u vrijeme kad je trebala stasati i kad je u većini drugih europskih država i stasala u drugoj polovici 19. stoljeća i to upravo ovim grubim rezom i prelaskom s kajkavskog i čakavskog jezika na puno siromašniji štokavski, pri čemu je tim rezom odbačena i sva kajkavska književnost koja je do tada nastala (ona je odbačena u potpunosti upravo zato što je kajkavski dominirao dotadašnjom književnošću kao i zato što je kajkavski kao jezik bio aktualan na prostorima sjeverne Hrvatske dakle na prostoru glavnog grada i državne administracije koji su morali biti poštokavljeni) dok je čakavska kao manje opasna donekle opstala, iako bitno marginalizirana.

Saznate, npr. da neki, pjesnički veoma isfurani likovi žive u Sesvetama-i-okolici (Krešimir Bagić, Ervin Jahić, Evelina Rudan), da tu žive neki ozbiljni i veoma dobri, prešućeni ili manje poznati pjesnici s popriličnim opusima (Mate Sušac, Ivan Lerotić, Gojko Polegubić, Vlado Vladić, Ivan Babić), da zanimljivu i svježu poeziju pišu mnogi mladi ljudi, žene, djevojke takorekuć (Marija Benko, Marija Herjavić, Katja Knežević, Ivana Hladki, Iva Šakić Ristić), da se tu piše zrela prigorsko-kajkavska, dijalektalna poezija (Mirko Hadrović, Vinko Hasnek, Stjepan Kralj i posebno Biserka Marečić), da se poezijom ovdje bave cijele obitelji (Ivan Bekavac-Basić, Zorka Jekić, Nediljko Bekavac Basić) da tu žive rade i poetski zbore pitoreskni pučki tribuni poput Ivana Bonusa, te da se poezijom ozbiljno bave ozbiljno je shvaćaju mnogi ljudi koji nisu profesionalni pjesnici, iako je to ponekad iz njihovih pjesama teško zaključiti (Mario Raguž, Suzana Glavaš, Wladyslaw Josip Miletić, Ninoslav Žagar, Stjepan Kovačec itd.).

Od stoljeća sedmog i prije, preko knezova, kraljeva, dvorskih luda, poturica, mađarona, dotepenaca, crkvenjaka, naroda, izroda, poroda i našeg nam roda pa sve do danas, nad hrvackim narodom kao avet se prostire i pada po njegovoj glavi, mažući mu oči, nos i dupe, stara kajkavska poslovica« Oči bi, a rit nemre ».

Ili ne pada i ne prostire se, a možda nije ni kajkavska, ali je istinita i ide uz korak s euforijom o hrvackom reprezentativnom nogometu kao igri koju igra poseban, ibermenš narod koji je spreman popeti se na tron, a biti trom, a biti spor, a biti za kurac, a, a, a i tako dalje i tako to.

Kajkavska riječ bogec, siromah, glasila je nekoć vbogec pa je v ispalo.

S tim u vezi istakla je da je Rješenjem Ministarstva kulture RH kajkavska ikavica zaštićena kao n ematerijalno kulturno dobro.

Bez obzira na (razumljiv, pa i nepotreban) nedostatak vršnih književnih ambicija i pretenzija, upravo je taj lirski prosede uspio, unatoč nerijetkoj prećutilnosti, sačuvati izvornost kajkavske poetike, ma kakva ona bila: a izvorna kajkavska poetika nije akrobatsko balansiranje ni eksperimentalnim versifikatorskim izražajima ni antiglobalističkim idejnim prosvjedima a to ne treba biti teško priznati ni potpisniku ovih redaka, upravo promicatelju takve progresivnosti niti pak neuspješno, autorski ojadno i posvema nemoćno koketiranje neuspjelih kandidata s tovrsnim rekvizitarijem.

Jer, istina je jasna: izvorna kajkavska poetika ostala je održana u marginalnim fenomenima, od kojih je nedvojbeno najkonzistentniji opus skupljen u ovoj knjizi, u stihovima Milivoja Pašičeka.

Nagradu Judita za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini u 2002. dobio je Nikola Batušić za knjigu Starija kajkavska drama.

Kajkavska ikavica danas, zahvaljujući svojoj izbornoj nastavi, s objavljenom školskom razlikovnom gramatikom, malim zavičajnim rječnikom, Zborniku Donjosutlanski govor i običaji i zainteresiranoj stručnoj, jezikoslovnoj javnosti i dalje živi, usprkos tome što je posljednih godina podložna brojnim sociolingvističkim promjenama.

Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: Kipci i popevke, a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak.

Jedino što se tiče aforizama jedna je kajkavska.

U sklopu dvorca su likovna zbirka Bauer, stalan postav izložbe Kajkaviana croatica - hrvatsko-kajkavska pisana riječ u organizaciji Kajkaviane koja od 1996. godine otvara vrata dvorca posjetiteljima i od tada se u njemu održavaju koncerti, književne večeri, simpoziji, izložbe i druga događanja.

Danas su svi ti rani imigranti potpuno asimilirani dok su se održali imigranti s kraja 19 - tog i 20 - tog stoljeća, ali ih odaju njihova prezimena koja nedovoljnom poznavatelju izgledaju kajkavska.

U promjenama koje su zahvatile područje od Sutle do Morave, od 12. do 15. stoljeća su formirane četiri velike narječne zone: kajkavska, čakavska, štokavska i torlačka.

Ako se složimo da su čakavska, kajkavska i štokavska pisana tradicija barem istodobne (iako je starinom sačuvanih spomenika prva čakavica), onda ne stoji da je u hrvatskoj književnoj tradiciji običnije Madžar, nego je upravo suprotno.

Već grafika« Perpetuum mobile sjećanja, uspomena, bliskosti, vremena i života »na naslovnici uvodi čitatelja u sadržaj knjige odabrana kajkavska/kekavska djela Božice Brkan, od pjesama i pripovjedaka, monodrame, izvatke iz romana« Rez », kolumne i do sada najveći kekavski rječnik sa više od 6000 riječi.

Situiranost subjekata fabule njihovih istaknutijih stihova ne odvaja se i ne osamostaljuje od jezičnog iskustva: ÂťJedini pomagač ti je bil tvoj strai/Tuliko put pošpotani hervatski jezik./Leta su stekla, edno za drugin, se si na dalÂŤ ⠀ izričaj je lirskoga subjekta iz djela Matilde BĂślcs Tri dana Židani, a u djelu Jolanke Tišler Kajkavska ruža sličan smisao izgovara osoba u prvom licu jednine: ÂťKaka slobodna misel se zdigla, rano i veselo/Da pravicu deli sakom poštenom čoveku/Kajkavska ruža, reč vu vencu rodice) Živa žar v dušaj kre Mure i DraveÂŤ.

Hrvatski književni jezik nije nastao izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta, već međuodnosom triju narječja: prvotno su prevladavala čakavska narječna obilježja, a onda su se tomu sve više pridruživala štokavska i kajkavska obilježja.

Dodamo li tome 36 skladbi iz 1996. i 42 skladbe iz 1997., dobit ćemo podatak da je na Festivalu dosad izvedena 971 nova kajkavska popevka.

Posebno se njeguje dijalekt kajkavska ikavica.

Kajkavska ikavica je dijalekt koji je posebniji od čakavskog dijalekta.

Budući da franjevačka knjižnica u Kloštar Ivaniću posjeduje fond od 42 knjige iz kajkavske književnosti, opravdano bi se ta zbirka mogla nazvati Rara kajkaviana, jer ju sačinjavaju rijetka i, po sadržaju i namjeni, različita kajkavska djela.

Posebno dirljivo, zanimljivo i nezaboravno bilo je u Serdehelju, mjestu gdje je te nedjeljne večeri odzvanjala hrvatska, kajkavska domaća riječ i pjesma i dobri i dragi nas " kaj ".

U Nedelišću je u vrijeme Zrinskih djelovala jedna od prvih hrvatskih tiskara (od 1570. do 1586. godine), u kojoj je 1574. godine tiskan " Decretum " Ivana Pergošića (prijevod Verboczyjeva " Tripartituma "), najstarija hrvatska kajkavska knjiga.

Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su se naselile izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice.

Tako tradicionalna kajkavska naselja duge povijesti poput Šestina, Markuševca, Čučerja, Podsuseda, Svete Klare, Velike i Male Mlake, Resnika, Kašine, Sesveta i drugih naselja Prigorja, Turopolja i Posavine već odavno nisu seoska, nego urbanizirana naselja okolice grada ili čak njegove četvrti.

Kajkavska poezija Zdenke Maltar nadrasla je generacijske okvire, ističe, između ostalog, dr. Ivo Kalinski.