Isto tako, u šetnji se, za razliku od prekrasna Aretejeva Bokara, doista vrijedna turističko-gledateljske ophodnje, otkrivalo ružno dubrovačko zakulisje, isto ono kojim je, smjestivši svojedobno na Pustijernu Držićeva Dunda Maroja, Paolo Magelli raspaljivao pljuske dubrovačkim nostalgičnim iluzijama: sad su izronili starački domovi, neosvijetljene ulice, neograđeni provizoriji dječjih igrališta na tuđim krovovima, tijesne kuhinjice i trošne izbice, u koje ste se morali penjati prolazeći kraj zamamnih i prilično skupih restorana s bjelosvjetskom, srednje imućnom, no u ovim okolnostima bogatunskom mlađom čeljadi.