Jer iako više nisam voljela to mjesto... baš čitavu jednu zemlju u kojoj sam rođena, pa moj otac je ostao tamo, kako da je volim, nikako i toliko je jako više nisam voljela, toliko intenzivno, da sam uspjela svjesno i namjerno zaboraviti čitav jedan jezik, i nije to lako... zaboraviti jedan jezik na kojem si i sanjao i mislio, obuhvatiti ga velikog i složenog u glavi, jezik čiju sam i šatru i finte znala, dok sam one na materinjem morala ubrzano nadoknađivati jer moja mater nije nimalo kao mater moje kćeri i baš nikad se nije izražavala u šatri i fintama, pa sam ja tako tek u dobi od sedam otkrila materinji jezik ulice i onaj školskog dvorišta, i prvi put rekla telka ili (a tek to taj osjećaj) - zaćorila sam "... moj bože, zauzimanje tih riječi tako kul i frajerskih, koje su još k tome bile laž, jer to da umijem i slagati o sebi, doraditi se na bolju ili bar svijetu sličniju i to je bilo tako opojno i drsko i s mirisom slobode pa me to - zaćorila sam... ispunjavalo ponosom i znam da sam ga opetovano ponavljala, potcrtavala i boldala u glavi, pa si davala mentalnu kvačku, i jedino što sad mogu reći je Da, kriva sam, oduvijek sam se pravila važna riječima koje sam stekla.