Zatvarati oči pred činjenicama groznih zločina, ili pak opravdavati ih ovim i onim razlozima, tumačiti svaki put kad se otvori koja masovna grobnica u Hrvatskoj ili u Sloveniji, a gotovo da se na nekim dijelovima ovih zemalja ne može ni lopatom zakopati a da ne ispliva koji kostur, kako je sve to skupa politikantstvo koje služi u dnevnopolitičke svrhe, ne obilježavati grobove žrtava i ne identificirati odgovorne, bili oni živi ili mrtvi, predstavlja solidariziranje sa zločinom, svojevrsni zločin sam po sebi ili pak izraz zločinačkog uma zarobljenog ideologijom i postrojavanjem u borbene redove svojih otaca i djedova, toliko godina poslije rata.