Ma nu možda bi režisera trebalo podučiti da postoji razlika između ruske ćirilice i hrvatske bosančice.

Osvrnula se i na hrvatskoglagoljske biblijske tekstove (1986; 1998.); objavila je i članak o djelima Matije Divkovića u glagoljskim rukopisima 17. i 18. stoljeća (1982.). kao trećega pisma hrvatske srednjovjekovne književnosti, te o dobrome poznavanju hrvatske ćirilice (bosančice) među hrvatskim glagoljašima (Ćirilica u glagoljskim rukopisima, 1985; Ćirilica i glagoljaši, 1987; Prožimanje glagoljice i ćirilice na hrvatskom prostoru, 2000.).

Matija Divković putuje u Mletke, gdje su mu salili slova bosančice i gdje je oba djela tiskao.

Završeni su radovi: u Ulici Omanuša u Ulici ratnih žrtava u Ulici poljičkih knezova, Ulici popa glagoljaša i Ulici bosančice (prvi dio) u Hercegovačkoj ulici (osim spoja na kolektor D8 i kraka uz potok za koji se čeka građevinska dozvola) u Ulici Janka Bobetka sjeverni dio Hercegovačke uz regulirani dio bujice (oko 200 metara) srednji dio Ulice Podčelina.

U tijeku je izgradnja kanalizacije: u drugom dijelu Ulice poljičkih knezova, Ulice popa glagoljaša i Ulice bosančice u drugom dijelu Ulice Mile Gojsalić (dobivena građevinska dozvola) u Paštrićevoj ulici u Tješimirovoj ulici (početak od Poljičke do trafostanice).

Pisane su na glagoljici i na latinici, a ima nešto i na talijanskom.Te su knjige glagoljske čak i kad ona izostaje, kad su na latinici jer isti župnik piše i jedno i drugo, a koristi i slova bosančice kad treba napisati ž, što se vidi iz primejra pisanja prezimena Prenđa.

Tako je don Jure Jović za to napsiati uzeo češljato đ iz bosančice, odnosno hum-bosansko-dalmatinske azbuke.

Kad se to slovo zrcalno prikaže to je slovo červ iz bosančice čime se otkriva podrijetlo tog slova.

Naime, Hrvati su u prošlosti za bilježenje svoga jezika stoljećima upotrebljavali različita pisma, od glagoljice preko bosančice do latinice sve dok istu nisu prihvatili.

[ 105 ] U prepisivanu s bosančice na latinicu razlučili smo slova l i lj, n i nj, ć i đ prema izgovoru

Posebnu inspiraciju učenici su pronašli u slovima bosančice zapadne ćirilice, kojom su ispisani poljički spisi.

Slova bosančice razigrala su se po učeničkim radovima i jedan trenutak nas asociraju na pleter na ljudsku povezanost, ili na radosnu ukrasnu girlandu, a potom slova postaju vizualna nadrealna vibracija, ili uzgibana krivulja kao na medicinskom aparatu koji registrira prisutnost života.

Slova bosančice ispisuju i konkretne poruke, koje su usporedo objašnjene i današnjim latiničkim pismom, pokazujući time da je hrvatska pismenost od davnine bogata u svojoj raznolikosti, da je transmisijska u svojoj ulozi kulturnog prijenosa između Istoka i Zapada, te multigrafijska izražena glagoljicom, bosančicom i latinicom.

Osim jezičnopovijesnih " argumenata " (nijekanje hrvatstva bosančice ili hrvatske ćirilice pa čak i cijeloga štokavskoga narječja), među opsesivnim temama srpske promižbe nalazi se i prešućivanje ili poricanje ostalih udjela hrvatske uljudbe na krajnjem jugu Jadrana i njegova zaleđa, i to prije svega minoriziranje predromaničke i romaničke umjetnosti i arhitekture (kao nečeg nesporno hrvatskog i " zapadnog ").

Mr. Runje iznio je kronologiju od dolaska Hrvata i kontakta s romanskih stanovništvom i latinskim, preko ćirila i Metoda do pojave glagoljice, bosančice.

Odgovor bi moglo dati poznavanje bosančice, kojom su pisane matične knjige u spomenutim mjestima u Bosni.

Tekst transliteriran sa bosančice čitavom narativu podaruje potreban dašak patine i povijesne uvjerljivosti dok autorska intervencija od njega čini još jedan u nizu retoričkih postupaka kojima se mit o zlatnom dobu smješta u ironijski okvir.

U pomoć im je priskočila jedna poznavateljica bosančice, dok su s glagoljicom stvari išle nešto lakše.

Njemu su na svoj način služili i sinovi današnje Bosne i Hercegovine, koji su govorili hrvatskim jezikom i pisali hrvatskim pismenima počevši od glagoljice, ćirilice, kurilovice, bosančice, bosanice (valja imati na umu ova tri povijesna dokumenta: Baščanska ploča, Valunska ploča i Humačka ploča), zatim preko svih latiničnih sustava do suvremenoga latiničkoga sustava kojim se služe sadašnji govornici hrvatskoga jezika kako u matičnoj domovini Republici Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini i diljem svijeta u kojoj god državi bili i živjeli.

Tamo su i stećci i banovi i pismo - prvi spomenici bosančice nisu iz Bosne, nego s Brača i Makarske, a najveći opsežni tekstovi su dva dubrovačka molitvenika (osim tekstova bosanskih franjevaca, no dubrovački su tkstovi na bosančici ranije: http://hr.wikipedia.org/wiki/Bosan%C4%8Dica - Dubrovnik 1520, Divković 1616.)

Dakako, ovo navodim imajući na umu postanak i razvoj bosančice, osobito njezine franjevačke varijante, i na utjecaj bosanskih franjevaca u Dalmaciji.

Hrvatsku pismenost akademik Hercigonja hrvatsku pismenostu proučava na svim područjima njezine uporabe od 9. stoljeća do tiska venecijanskoga Brevijara Nikole Brozića, ističući i upozoravajući na njezinu najvažniju osobitost - trajnu su življenost i ispreplitanje triju pisama (latinice, glagoljice i hrvatske ćirilice, tj. bosančice) i triju jezika (hrvatskoga, latinskoga i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga).

Djecu se spremalo i u cigančice ili bosančice, vrlo šareno, a lice bi im se pokrilo koprenom.

Korištenje bosančice nije u nikakvoj vezi s imovinskim statusom, niti je latinica igdje bile zabranjena, a ponajmanje je ona bila ograničena na hrvatsko plemstvo.

Osmanagić Sr. tvrdi da su to prapočeci pisama na koje se naslanjaju sva ostala pisma, od feničanskog do bosančice.

I to " v " iznad slova to je iz bosančice č.

Neka pričaju gluposti o ćirilici, praveći se da ne znaju razliku između hrvatske ćirilice (bosančice) i sadašnje srpske ćirilice koja je redakcija ruske, neka lupaju o leskovačkom roštilju i ljetovanju (eto i to smo, po njima, " dijelili ", to jest hrvatsko more), ali ne dirajte mi Jelačića jer on je moja tema.

Divković je u Mlecima, nevičnom rukom, rezao egzotična slova bosančice; ali je i sam djelovanjem svojim i svoje subraće pridonosio stvaranju jezika koji će se, nakon toliko pokušaja, tek u Gajevo doba konstituirati kao hrvatski novoštokavski standard.

Profesorica sarajevskoga Filozofskog fakulteta Lejla Nakaš istaknula je, govoreći o hrvatsko-bosanskoj ćiriličnoj korepodenciji 16. i 17. stoljeća, kako postoje razlike u grafijskom inventaru bosančice..

Najpregnantnije su komentare o problematici bosančice dali Eduard Hercigonja i Benedikta Zelić-Bučan. [ 3 ]