Na štokavskom i južnočakavskom području glavni je problemi izbor između novoštokavske i nenovoštokavske osnovice te izbor između ikavice i ijekavice.

Stoka sitnog krezuba, koja se dotrala skupa s vranjinon ofenzivon " pohrvaćivanja " Dalmacije, nalazi se pogođena, iritirana i uvriđena korištenjen ikavice u medijima.

Nije u odrazu stvari kriza ikavice (ona je u pričama oživljena i krcata rješenjima) koliko je kriza razlike između narječja i standarda što se prepoznaje u znakovitim svojstvima.

U izbornoj nastavi kajkavske ikavice uvažavamo načelo zavičajnosti koje pretpostavlja i uporabu zavičajnog idioma u nastavnim situacijama u kojima poticajno i za ostvarenje nastavnih zadaća korisno poticati učenike da se slobodno izražavaju zavičajnim govorom.

Uronjeni u slike zavičajnog krajolika učenici stvaraju, istražuju, bilježe, opisuju, često vođeni izvornim govornicima kajkavske ikavice koje posjećuju na izvanučioničkoj nastavi.

U OŠ Ivana Perkovca u srijedu, 23. svibnja 2007. godine u 18,00 sati održana je svečana proslava Dana škole i predstavljanje ZBORNIKA KAJKAVSKE IKAVICE DONJOSUTLANSKI GOVOR I OBIČAJI.

Domaćin otvorenja bila je Udruga Ivana Perkovca iz Šenkovca i njena predsjednica gospođa Jasna Horvat, koja već u tom objektu ima sjedište i koja je tu pronašla svoj prostor za djelovanje i tako na najbolji način objedinila svrhu i povijest koju je ovaj objekt imao (osnovna škola) i djelatnost ove Udruge koja je njegovanje kajkavske ikavice i očuvanje kulturne baštine našeg kraja.

Uz stručnu pomoć suradnika iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, predvođenih dr. Mijom Lončarićem, te uz podršku stručnih suradnika prof. Josipa Barleka iz Etnografskog muzeja u Zagrebu i dr. Marka Samardžije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u suizdanju sa Školskom knjigom iz Zagreba, škola u Šenkovcu prvi puta je objavila u jedinstvenom izdanju stručno i sustavno obrađenu sveobuhvatnu jezičnu i etnografsku građu kajkavske ikavice.

Objavljeni Zbornik kajkavske ikavice danas je učenicima i učiteljima koristan priručnik u upoznavanju jezičnih zakonitosti zavičajnog govora, a posebno u upoznavanju starih, do sada zabilježenih riječi.

Teško je opravdati pluralizam raznih dijalekata (splitskog, zagrebačkog, vlaškog, vlaško-splitskog, ikavice, štokavice, štakavice itd.) kada se njihova izvedba pretvara u maniru ili predvidljivi fah: Arijana Čulina u potrošenoj maniri vlajne ili gubljenje i stalna previranja akcenata kod Brune Bebić-Tudor, Gorana Markovića i Nikole Ivoševića.

Udruga je osnovana u ožujku 2009. godine i u proteklom mandatu je postigla sadržajne rezultate na polju kulture, poglavito zaštiti kajkavske ikavice.

Pitanje ikavice je pitanje kako neki izgovara staroslavenski glas (slovo) " jat " pa ono more bit izgovoreno na ikavaski, jekavski, ekavski ili ijekavski način a karakteristično je za si slavenski zajiki.

Ja osobno san čakavac ki govori ekavsku dijalekt toga zajika z primjesamin ikavice (belo/Rika) za razliku od oneh z Liburnije i Kastavšćine ki će reć belo i Reka i čisti su ekavci.

Provodeći načelo zavičajnosti u nastavi kajkavske ikavice iznimno je važno da učitelj predaje nastavu svojega, a ne tuđeg zavičajnoga govora, tj. da potječe iz jezične sredine u kojoj škola djeluje, samo tako može poznavati sve jezične zakonitosti zavičajnoga govora.

mario, sad ne razumin, spominješ Liburne i Ilire, pa Liburni su samo jedno Ilirsko pleme od italije do albanije a pod vlasima se misli na sve romanizirano starosjedilačko stanovništvo, za moje bodule vlaji su svi od obale kopna pa u unutrašnjost ali to je samo lingvistička odrednica, 1609. godine rodovi Paravinja, Višić, Alavanja.... iz Kruševa prid turcima dolaze u misto Ugljan, Vojvodići U Kukljicu, Uzelci, Ćosići, Travice..... na Pašman, iz Vrlike dolaze kasnije na Olib, domicilna prezimena ne završavaju na ić, na područje Starigrada doseljavaju izbjeglice iz Rame i naseljavaju Paklenicu ali starosjedicoi nemaju prezimena na ić, do ikavice i dodatka ić dolazi kasnije i ona nije nacionalna odrednica za razliku od čakavštine koja se govorila na svim otocima, jednostavno, moj dida je bija iz poljane, čakavac a u Zadru je posta ikavac i tako svi boduli, što bi sada tribalo značiti da je Zadar, nego ne razumin ono NY-NATO, nikad silu nije vidija, pa prouči malo povijest, nije zidine za ukras ima i malo kulture u ophođenju, bez pizdi i sl.

Pa borite se za očuvanje te ikavice.

Uz makovnjaču, orahnjaču i kavu nastavnicima se nakon kraćeg odmora predstavila OŠ Ivana Perkovca (ravnateljica Božica Jakolić) i Udruga Ivana Perkovca iz Šenkovca (uduga za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine) kroz zanimljivu prezentaciju Jasne Horvat.

Izdan je Zbornik kajkavske ikavice, održane mnoge radionice, a ikavci s područja tri župe i tri općine (Brdovec, Marija Gorica i Pušća) dobili su zajednički prostor koji je uređen zahvaljujući slozi, jedinstvu i upornosti članova udruge na čelu s predsjednicom Jasnom Horvat.

To je ka da ja gledan neki film na TV-u koji mi je dosadan i odvratan, i umjesto da promjenim program ili ugasim TV ja i dalje bolesno buljim u njega, fuuuj. (jedno obrazloženje za bolesnike - namjerno sam u komentaru prešao na ijekavicu sa početne ikavice zato jer mislim da je razumljivija za veći dio čitatelja)

Iznad svega, ovo je rapsodija naše ikavice, našeg zaboravljenog blaga; starih izraza, koje mogu istinski prepoznati i razumjeti samo oni koje je ikavicu naučila majka i izrodila ova kamenita gruda čiju ljepotu znamo samo Bog i mi.

Pri povratku korienskom pravopisu moramo raditi dodatne kontrole unutar ikavice i kajkavštine.

Izdanja rječnika kajkavske ikavice koje vode profesori s Instituta za jezike, a u radnoj skupini je mještanka Štefica Hanzir.

Konkurentske su kandidate za općehrvatski jezik pomela historijska zbivanja: čakavsko-crkvenoslavenski amalgam hrvatskoga sjeverozapada nestao je u Osmanskoj invaziji; čakavska je renesansna bujna literatura usahnula pod ravnodušnom mletačkom dominacijom; zamisao sjevernohrvatskih protestanata o općem jeziku čakavsko-kajkavske stilizacije, locirana u 16. stoljeće, propala je zbog marginalnosti i nestanka protestantizma u hrvatskim zemljama; sličnu je sudbinu doživio i hibridni, čakavsko-kajkavsko-štokavski jezik Ozaljskoga kruga u 17. stoljeću sa smaknućem velikaških porodica Zrinskih i Frankopana 1671. Za to je vrijeme obogaćeni dubrovački jezik, u međuvremenu postavši i regionalno bosanskim uz jači udjel - ponjekad dominatan - ikavice, proširio svoj djelokrug u dubinu zaleđa, te uz nješto izmijenjen sulik silom planera protureformacije u razdoblju baroknoga slavizma postao dominantnim hrvatskim jezikom, s najviše izvornih govornika, zemljopisno najprošireniji i u posjedu najrespektabilnijega korpusa pisane riječi: vjerskih tekstova (Ivan Bandulavić: Pištole i evanđelja, 1613., Bartol Kašić: Ritual rimski, 1640., neobjavljeni do kraja 20. st. kompletan prijevod Biblije, 1620. - 1640., Matija Divković: Nauk krstjanski, 1611., Besjede, 1616.), filoloških radova (Bartol Kašić: Institucije ilirskog jezika, 1604., Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga, 1649.) i umjetničkih (Ivan Gundulić. Suze sina razmetnoga, 1622., Ivan Gundulić: Dubravka, 1628., Osman, prvotisak 1826.).

Uz knjigu Ričoslovlje, predstavljamo i rječnik ličke ikavice koji je napisao suvremeni autor iz Gospića Ivan Milković, kao i Starčevićevu knjigu Prozodija koju je zalaganjem profesora Ante Selaka pripremila Helena Delaš, a objavila Biblioteka Croaticum rekao je uoči predstavljanja prof. Bežen. (Glas Slavonije)

U 19. st. kad u ciloj Europi bujaju nacionalistički pokreti, mi propuštamo priliku temeljem jezičnog kroatizma i većinske ikavice stvorit veliku Hrvatsku i kreće Ilirsko-jugoslavenska Kalvarija.

U planu i programu nastave kajkavske ikavice je i izradba školske razlikovne gramatike i zavičajnoga rječnika.

Udruzi Ivana Perkovca - za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine knjiga Nade Lozar Tomašić Sve moje ljubavi prva je koju je tiskala, a u pripremi su za objavljivanje i nove zbirke pjesama članica ove udruge. (pk)

Prava je šteta što ti rječnici nemaju uistinu komparativni karakter kakav sugeriraju naslovima, a kakav je npr.« Ričnik ličke ikavice »M.

Umirao sam od smijeha u sjedistu dok je pricao o letu sa puno ikavice i dalmatinstine.

Inače, Žumberčani pričaju nekom čudnom mješavinom ikavice i kajkavštine i u toj svojoj izolaciji sačuvali su sve svoje specifičnosti (narječje, grkokatoličanstvo).