meni se od ovog svega najviše sviđaju riječi tomislava šagi-bunića i one gađaju u samu bit običaja a nek povjesničari istražuju odakle je što. ja nemam problem niti sa svojim identitetom niti od bilo koga prihvatiti nešto što je dobro. oče makarije, jesu li bosanski krstjani štovali svetce? imaš li kakvog znanja o tome?

Tu ćeš vidjeti da su većina stanovništva u Bosni bili Bosanski krstjani.

Iz ovoga bi se, površno gledajući, dalo zaključiti da bosanski krstjani nisu slavili blagdane svetaca te se odsada obvezuju da će to činiti.

Iz kasnijih dokumenata je vidljivo da su se bosanski krstjani ovoga obećanja pridržavali te su uvodili štovanje blagdana koji su službeno u Katoličkoj crkvi proglašeni mnogo vremena poslije potpisivanja ove izjave na Bilinu polju.

Kad se kaže bosanski krstjani, onda se prven stveno mislilo na redovničko-crkvenu strukturu (strojnike) a tek potom na tzv. mrsne ljudje, tj. obični puk koji nije bio obvezatan na redovničke postove.

Često bi se iz neznanja i predostrožnosti takve zajednice dovodilo u vezu s nekom od hereza pa su se bosanski krstjani na takav način osiguravali.

Pravoslavna i Katolička crkva su Bosansku crkvu držale otpadničkom ili heretičkom dok bosanski krstjani, kako su oni sebe zvali, nisu smatrali da su krivovjerci ni raskolnici već su držali da propovjedaju pravu apostolsku vjeru.

Sadržaj Povelje potpisane na Bilinu polju nezaobilazno je zna čajan dokument koji današnju (uglavnom bošnjačko-muslimansku) ideološku propagandu o tome kako bosanski krstjani nisu imali gotovo nikakve veze s kršćanst vom a kamoli s Katoličkom crk vom dovodi u ćorsokak.

Kasnije se ovim pitanjima ozbiljnije pozabavio Ćiro Truhelka tvrdeći kako bosanski krstjani nisu bili ni bogumili ni katari.

Bosanski krstjani, po svemu sudeći, nisu bili heretici (krivovjerni), nego shizmatici (odije ljeni).

Bosanski krstjani nisu pokopavali mrtve na crkvenim grobljima već na svojoj zemlji, planini, livadi, šumi, voćnjaku.

Kao što su se u spletu političkih okolnosti pojavili na povijesnoj pozornici, isto tako u spletu političkih okolnosti bosanski krstjani su iščezli, i to voljom pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koji se, optužen na Zapadu za izdaju srpske prijestolnice Smedereva Turcima, sredinom 1459, odlučio na eliminaciju Crkve bosanske kupujući na taj način pred zapadnim javnim mnijenjem vrijeme za produžetak svoga političkog života.

Mahinejci itd) na određenom stupnju svoga razvitka i nestale su kao i " Bosanski Krstjani ".

mesčini da bi tribalo ponovit onu temu o krstjanima da ne budemo oftopik. dakako, s ovim o općenitom poznavanju svoje vjere danas se s tobom slažem ali s tim da bosanski krstjani nisu bili heretici ne (gledano u mjerilima tadašnjega doba jer je danas grubo govorit o hereticima). heretik je onaj koji i jednu dogmu ne priznaje. to sam citirao od mandića. o tome smo pisali. p. s. ne moš proglasit heretikom nekoga tko za neku dogmu nije niti čuo. mandić dokazuje da su bili heretici. ja se samo s njime slažem.

Crkva bosanska i bosanski krstjani pogrešno se proglašavaju hereticima (= dualistima, patarenima, bogumilima).

Ispravan naziv je " bosanski krstjani ", kako su oni sami u njihovim pisanim izvorima sebe nazivali.

Da su bosanski krstjani bili slični islamu je pretpostavka toliko pogrešna kao da čažeš da bicikl sliči na čamac.

Međutim, danas su mnoga sporenja oko toga tko su i što su bili bosanski krstjani.

Međutim, kako su bosanski krstjani jačali na europskoj pozornicu neobičnim spletom okolnosti istim takvim spletom su i nestali.

Znakovito je da od privatnoga pisma Ivana de Casamare iz g. 1203. pa sve do pisma pape Nikole V. iz 1449. nema spomena da bi krivovjerci crkve bosanske bili baš dvopočelnici (dualisti) - manihejci, patareni. (Smederevo panulo 1459.) Sv. Jakov Markijski mogao se doista baviti manihejcima, kojih je moglo biti, a da to nisu bosanski krstjani.

Srednjovjekovni hrvatski i bosanski Krstjani - vegani

Zanimljivo je da bosanski krstjani " krštenje provode polaganjem Ivanova evanà elja na glavu (krštenje knjigom ili krštenje Kristom) ".

Prijelomni moment u povijesti srednjovjekovne Bosanske biskupije je papina odluka o prijenosu jurisdikcije na kaločkog nadbiskupa iz 1247. s čime se bosanski krstjani, pripadnici praktično paralelne vjerske organizacije, nikako nisu mogli pomiriti, tako da bosanski biskup oko 1252. godine prelazi u Đakovo.

" Od početka svog postojanja na bosansko-hercegovačkom području bosanski krstjani su bili izloženi stalnim progonstvima

Drugo, bosanski krstjani nisu imali nikakve veze sa učenjem popa Bogumila

Bosanski krstjani tj. vjernici crkve bosanske (autohtone BOSANSKE VJERE koja je izumrla a koja je bila nesto izmedju islama i krscanstva, npr imali su 5 dnevnih molitvi i sl.) su bili vecina u bosni od 11 do polovine 15. st.

Ipak do konačnog pomirenja nije došlo, jer su bosanski krstjani ustrajali u svom nauku, što će izazvati ponovno sukobe.

S druge strane, bosanski krstjani su se nalazili pod neprestanim udarima Rimokatoličke crkve, koja je kroz Ugarsku željela ostvariti svoje interese u Bosni.

Fragmenti su to razgovora izmedju Allaha i Iblisa koji se ponavljaju u sedam sura i ajeta Kur ' ana i u kojima se opisuje kako se Iblis, Satanael kako su ga nazivali bosanski krstjani, odbija pokloniti Ademu, sto njemu i svim ostalim Andjelima naredjuje Allah.

5. imaš cijeli niz manje poznatih autora, Salih Alić, " Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu ", 1982., Abaz Firdus " Bosanski heretici ", 1965. Vejsil čurčić " kako su naši bogumilski pređi stekli i prevozili svoje nadgrobne spomenike ", 1934. (ovaj zadnji naročito interesantan, pročitaj) niz drugih da sad ne listam, sa manjim ili većim kvalitetom.