Kad je za koj četvrt sata sluga doveo u tri zimska kaputa zavijena Gospodarića, s kapom od jarećeg krzna na glavi, pomodrela od zime lica a ukočenih ruku, dozvao mu nasmješljivo Kovačić: brajane, ti si se valjda uzimio kao puh u šuplju stablu, ili si ženi ručice ljubiš da joj se koj drugi ne dokrade?

- He, vidiš, dragi brajane - odsmiješi mu se krčmar - daleki putevi od Graca do Senja, daleki putevi, slabi jarmovi.

Kad se nisu stidili sestrići srbskih careva pasti po planini sitna krda, ja bih se mogao ponositi, ja plebejac, što sam pasao ne ovce po planini, nego brajane, goveda po bedemih tvrđe.

Teško, teško, moj brajane, i zlo

Aj, bog da živiš, brajane moj

Ej, moj brajane, tu ti se već nije pitalo ni tko sluša ni tko zapovijeda, već se je bježalo te bježalo

Ivane, brajane, metni pusku na rame glasi jedna nasa narodna uzrecica kao lijek za ropsku pokornost.

Još đaci po dvoje ne dospjeli ni do polak svoga kuzolića, a djed Neumijka već svojih šest smirio - takovi su brajane u tog djeda zubi.

Orlović se tek prezirno nasmjehne, sneveseli i rekne: - Našto riječi... riječi... riječi, moj brajane?

On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku Tere knezu Marku potihora besijaše: Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti, Nemoj to mi vaditi sabljice iz sardašca, mili brajane, Dokle ti ne naručam do dvi i do tri beside.

- E, to ti brajane, ni ja ne znam

- Ej, brajane - dosjeti se najlukaviji lakrdijaš ovoga društva po imenu Škvorac, sloveći odnekada benastimi dosjetkami - Što radi tvoja Mara

Jedino što bih promijenio u pjesmi " Budi svoj " je kraj zadnje kitice kojeg bih izveo ovako: " Oj mirno, brajane, sad si račun zbroj