Radi se o braniteljici kojoj je zbog trauma trebalo davno osigurati sustavnu pomoć u očuvanju njene obitelji.Ta žena je jako brižna i sućutna osoba koja je u nemogućim uvjetima do nedavno uspijevala svojoj djeci osigurati kakvu takvu sigurnost.Prije par dana pritisnuta egzistencijalnim problemima i osjećajem beznađa, odlučila je okončati svoje muke i rane za koje nitko nije htio znati.Našao ju je sin od 14 godina polumrtvu i samo Bogu zahvaljujući je preživjela i sada se nalazi na odjelu psihijatrije.Kad govorimo o nelogičnosti našeg sustava i posljedicama zapuštanja žena koje su godinama izložene raznim traumama onda se pitamo gdje je preventivno djelovanje raznih obiteljskih centara pri ministarstvima, pri lokalnim vlastima, pri udrugama Zar se mora ovako nešto dogoditi da društvo prepozna problem?