Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.