Brončana kolajna ' otišla ' je i Duji Grgiću i Josipu Budaku, dok se jednim srebrom okitila Nikita Baraba.

ZAGREB »Zašto bismo nakon iskustva tolikih montiranih komunistièkih sudskih procesa morali vjerovati da je baš proces Budaku bio objektivan i pravedan?

Zašto bismo nakon tolikog partizansko-komunistièkog tzv. pobjednièkoga svjesnog falsificiranja povijesti morali prihvaæati da je taj povijesni sud o Budaku istinit ili vjerodostojan«, pita se u posljednjem broju Glasa koncila komentator Ivan Mikleniæ. nbsp; nbsp; nbsp; U komentaru naslovljenom »I najmanji povod dovoljan za veliki napad na Crkvu«, Glas koncila postavlja i pitanje hoæe li dio javnosti koji je osudio ulogu Crkve u planiranom podizanju spomen ploèe autoru rasnih zakona po istim kriterijima podvrgnuti prosuðivanju Vladimira Nazora, koji je, tvrdi se u crkvenom tjedniku, kao predsjednik Hrvatskoga sabora neposredno nakon rata potpisao više zakona koji su imali katastrofalne posljedice za mnoge posve nevine ljude? nbsp; nbsp; nbsp; U istu ravan s Budakom stavljen je i nobelovac Ivo Andriæ, koji je, tvrdi se, za vladu Kraljevine Jugoslavije sastavljao genocidne upute kako istrijebiti Albance s Kosova. nbsp; nbsp; nbsp; Glas svoje èitatelje upozorava na »neizbježan dojam da se u današnjoj Hrvatskoj svaki pa i najmanji povod ili prilika koriste za žestoki medijski napad na Katolièku Crkvu u Hrvatskoj«, te tvrdi da je vijest o planiranom podizanju spomenika Budaku »izvrsno poslužila budnim i neumornim, ideološki veoma izgraðenim javnim djelatnicima i poslenicima javne rijeèi da još jednom iskažu svoje neraspoloženje, gotovo mržnju prema Katolièkoj Crkvi«. nbsp; nbsp; nbsp; Kao najglasniji glas mrženje prema Crkvi, »Koncil« apostrofira našu novinu, tvrdeæi da je Novi List o »sluèaj Budak« pisao u »maniri govora mržnje, ponavljajuæi doslovne propagandistièke parole iz najtvrðega komunizma, koje su u gotovo svemu hrvatskom odmah vidjele i ustaško«.

Radilo se o zahtjevu za obnovom političkih procesa koji smo pokrenuli povodom slučaja uklanjanja spomen ploče književniku Mili Budaku.

Kazna je izvršena sutradan 7. lipnja 1945. Presuda Budaku i ostalima izricala se na temelju ' ' Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države ' ' iz 1945. godine.

TKO (I ZAŠTO) BUDAKU GURA NOŽ U RUKE?

Pa to je vampir/Milan Kučan, za kojega se ne može reći da je ustaša, kaže da je Tito zločinac/Fašisti i komunisti su isti/Dokumenti su povijest, a ne interpretacija kako to radi Ivo Goldstein, koji hrvatsku povijest interpretira kako mu odgovara/Nevenu Budaku je normalno da se ne drži ni povijesnih činjenica/Da je Predragu Matvejeviću ćaća rekao kakvo je zlo komunizam, ne bi po svijetu prodavao komunizam kao nešto sveto i veliko/Našim antifašistima-komunistima svi koji ne misle kao oni ustaše su i fašisti

Izreka: Srbe na vrbe se dandanas pokušava pripisati Hrvatu dr. Mili Budaku, a javnost treba znati da je autor te izreke Slovenac dr. Marko Natlačen.

Premda nitko u Budaku nije vjerovao da je njihov mladi mještanin krivac za bacanje eksplozivne naprave, splitski sud nije mu progledao kroz prste, te je osuđen na dva mjeseca dužu zatvorsku kaznu od svog suučesnika u kaznenoj radnji.

Njegovo (marginalno) sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnog značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su postali glavna stigma na Budaku, nametnuti su izvana od strane nacističkih prvaka (uz osobno Budakovo protivljenje), pa je činjenica Budakova potpisa u cijeloj situaciji nevažna: potpisao on bilo što ili ne, to nije imalo utjecaja na tijek događaja.

Pilom su joj živoj odsjekli udove (i ruke i noge) te njeno izmasakrirano tijelo natakli na ražanj i pekli ga.Sve su to fotografirali a Gabrijel Divjaković je te fotografije pokazao njenom ocu, književniku Mili Budaku prije nego što su ga ubili.

O Budaku se raspravljalo, a da odjeci tih rasprava još žive dakazuje i jedno pismo upućeno ovih dana gradskoj Komisiji za imenovanje naselja, ulica i trgova.

Bogović se ne libi ni izražavati mišljenje u danas gotovo zabroavljenim slučajevima (tada medijski eksponiranim) o djevojčici zaraženoj HIV-om, o romskoj djeci u Međimurju (i danas aktualno), o spomeniku Mili Budaku (nikad postavljenom) i Francetiću (poslije maknutom), a govori naravno i na Bleiburgu, što mediji prešućuju (" Po njima se činilo da je Šeks na Bleiburgu služio svetu misu ", duhovito primjećuje.)

I da, neovisno o kakvoći odluke Gradskog vijeća, o Budaku više pisati nećemo, osim zaključnog teksta u četvrtak 22. rujna.

Povjesničar Bogdan Krizman smatra da je Budaku povjerena funkcija ministra vanjskih poslova zbog Pavelićevog uvjerenja kako će se Budak brzo poskliznuti i završiti izvan politike kao njegov doglavnik.

O tome je Matija Kovačić (ravnatelj za promidžbu) rekao slijedeće: ' ' Na izravan upit Budaku što on misli o situaciji u NDH Budak je odgovorio kako ne želi dati mišljenje jer se ne želi miješati u unutarpolitičke probleme.

O knjizi su govorili prof. dr. Andrija Dujić i akademik Davorin Rudolf, a na kraju je autor pojasnio motive pisanja ove knjige, između ostalog istaknuvši:« U ovoj knjizi ne pišem o Budaku kao književniku, već samo o Mili Budaku političaru, jednoj kontraverznoj osobi s tragičnim krajem.

Ova knjiga mi je bila izazov utoliko što o Mili Budaku i nakon toliko godina postoje vrlo oprečna stajališta, a ta politička polariziranja iz vremena u kojem je živio Budak nastavljaju se i u današnjoj Hrvatskoj.

On je odredio, da ga iza smrti pokopaju u toj crkvi, kako svjedoči i latinski natpis. (Marko Mesić je umro 2. 2. 1713. u Karlobagu, odakle mu tijelo preniješe i sahraniše u crkvi Sv. Duha.) Kapela sv. Mihovila nalazi se u selu Vukšić, a kapela sv. Marka u Budaku.

D. i stravične fotografije kćerke pokazao Mili Budaku prije izvršenja smrtne kazne nad njim

Ako se u Hrvatskoj ne mogu postaviti spomen ploče Mili Budaku ili Juri Francetiću, onda se ne bi smjeli ni obnavljati spomenici četničkom ustanku.

Rodovsko središte Lagodušića nalazilo se u Starom Budaku, gdje je stajala okrugla kula zaštićena s tri strane vodom a s četvrte debelim zidom.

Glavni urednik katolièkog tjednika napada sve nas koji smo se suprotstavili projektu podizanja spomeniku ustaškom ratnom zloèincu Mili Budaku na crkvenom imanju.

Evo kako je to ispalo na kraju komentara katolièkog lista: ' ' Dobro je što neæe biti spomenika Mili Budaku, a dobro je takoðer što se još jednom pokazalo kako neki javni djelatnici jedva èekaju da mogu napasti Crkvu, jer to pomaže èlanovima Crkve da ne žive u iluzijama nego da budu svjesniji sadašnje hrvatske situacije ' '. nbsp; nbsp; nbsp;

U svom izvješću poslaniku Budaku Fertilio kaže da su proputovali velik dio Reicha te imali prilike vidjeti mnoge znamenitosti i pritom veoma srdačno primljeni i upravo gospodski pogošćeni. K tome, stanovali su samo u prvorazrednim hotelima a s njemačke strane izišlo se je u susret njihovim željama. [ 62 ] Zbog srdačnog gostoprimstva i velikodušne pomoći za vrijeme puta, Matačić je Goebelsu ponudio veliki hotel na Jadranu na raspoloženje ranjenim njemačkim vojnicima. Dojmovi su bili tako jaki da su oduševljeni umjetnici i novinari obećali sastaviti jednu knjigu u kojoj bi opisali svoje dojmove. [ 63 ]

e čju nije veličao Budaka kao ustašu ili visokoga funkcionara HDH, nego je govorio o Budaku kao književniku - što je očito za naše prilike s tako jakim partizansko-komunističkim mitomanima u najmanju ruku naivno.

Mašić je inače predsjednik HDZa Lovinac i član Crkvenog odbora koji je odobrio postavljanje spomenika Mili Budaku; treba li napomenuti da je novinarkin zločin što je pisala upravo o tome mislim da ne treba.

Dr. Ivan Gabelica održao je poduži govor pred okupljenima u Svetom Roku, te kazao da spomenik Mili Budaku nije srušen u skladu sa zakonom.

Zbog toga Gabelica smatra da je rušenjem spomenika Budaku hrvatska Vlada izdala hrvatske nacionalne interese.

I još je istakao kako su te slike o ' zahvatima ' pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku ' '.