Nije riječ samo o izvanjskom teritoriju, kopnu, Hrvatskoj državi (blesavom bumerangu, kako je Pogačar naziva u pjesmi Srpanj, nedovršeno), već su se crnilo, besmisao i bezizlaznost poput pustinje nezaustavljivo proširili i sada zauzimaju i unutarnje predjele - u društvu, u Pogačarevom lirskom subjektu, pa i u samom pjesniku.