U to su doba kazalište i koncerti posljednja utočišta građanskoga društva Zagreba, Varaždina i Osijeka, koje pognute glave lista Večernji vjesnik, dok Aleksandar Ranković uklanja sve koji mu nisu po volji, i zaživi jedino u predvorjima kazališta, obukavši nagrižene bunde spašene još iz tridesetih i zaokružene ljubičastim odsjajem trajnih ondulacija.