O amfiteatru u Burnumu kazao je kako datira iz vremena cara Vespazijana koji je prema pronađenim kamenim natpisima donirao sredstva za gradnju amfiteatra.

Pečat od slonovače koji je pripadao 11. rimskoj legiji " Klaudije Fidelis " iz prvog stoljeća pronađen je na arheološkom lokalitetu u Burnumu, u blizini Ivoševaca, sela između rijeke Krke i Oklaja, na području koje pripada Nacionalnom parku Krka.

Ivo Glavaš u radu " Municipij Magnum - raskrižje rimskih cestovnih pravaca i beneficijarska postaja " govori o naselju koje se nalazilo na cestovnom pravcu koji je vodio od Salone do legijskog logora u Burnumu.

Slijedi rad Slivije Bekavac " Jupiterov kult u Burnumu " u kojem kroz analizu epigrafičkih natpisa i kiparskih ostvarenja prati spomenuti kult kojeg su na prijelazu milenija u Burnumu utemeljili legionari XX. legije.

I dan-danas moguća su kapitalna otkrića poput onoga nedavnog, kojim se na vidjelo iznio antički amfiteatar u Burnumu, nekadašnjem rimskom vojnom logoru.

Dodao je da će u tome muzeju biti izloženo nekoliko stotina predmeta iz rimskog doba (dijelovi vojne opreme, dijelovi oružja i konjske opreme, rimski novac, keramičke posude, nakit, medicinski instrumenti...) koji su pronađeni za petogodišnjeg arheološkog iskopavanja rimskoga vojnog amfiteatra u Burnumu, starog oko 2000 godina.

Ploča s natpisom cara Vespazijana nedavno je pronađena na pročelju građevine amfiteatra u sklopu rimskog vojnog logora u Burnumu, današnjem selu Ivoševci kraj Kistanja.

Zanimljiva je bilješka don Frane Bulića da se " archi romani " u Burnumu kod Kistanja zovu Šupljaja ili Šuplja crkva.

U Burnumu je zamijenila 4. legija Flavia koja tu boravi do 86. godine.

Nakon što vojska napušta Burnum na prostoru logora i uokolo njega, razvija se naselje koje poprima formu grada, a car Hadrijan početkom 2. stoljeća udjeljuje Burnumu status grada.

Kasnije se spominju Paulus i Florentinus, a u vrijeme invazije Avara (614. - 628.) i propasti Epidaura, biskup je Ivan s narodom potražio novo utočište u Župi (na Silanu i Burnumu), a potom u nedalekom castrumu među stijenama Lausion (Ragusion).

Suvoditelj je projekta istraživanja nedestruktivne arheologije koji se provodi u Burnumu s Univerzitetom u Bologni.

Grad se nalazio na važnoj cesti koja je vodila od kolonije Jadera (Zadar) prema unutrašnjosti i rimskim municipalnim središtima Nedinumu (Nadin), Varvariji (Bribir), te dalje prema Scardoni (Skradin), vojnom logoru Burnumu (Ivoševci kod Kistanja) i dalje prema Saloni (Solin) glavnom gradu rimske provincije Dalmacije.

Iz Podgrađa kod Benkovca (Asseria) potječe zavjetni oltar posvećen Velikoj Majci, a u vojnom logoru Burnumu možda je bilo najmonumentalnije njezino svetište, o čemu svjedoče ostaci velikoga kamenog friza s prikazima Kibele i Atisa.

Na mjestu te strateški izvanredno dobro smještene gradine podigli su Rimljani vojni logor, koji je zajedno s onim u Burnumu, kao i kastelom na Gračinama (Bigeste) te s nekoliko manjih kastela činio obrambenu crtu, neku vrstu limesa prema, u tom vremenu, još nesigurnoj unutrašnjosti provincije, čime je bilo presječeno područje ratobornih Delmata.

Neki od njih su počeli u prošloj godini (inventarizacija i istraživanje gmazova i vodozemaca Hrvatski prirodoslovni muzej, zatim ptica Zavod za ornitologiju HAZU, zatim istraživanje i kartiranje šuma i šumskog zemljišta Šumarski institut Jastrebarsko), a lani su počela i arheološka istraživanja na Burnumu, koje je financirao Park.

Posebno je atraktivno arheološko nalazište u neposrednoj blizini općinske granice, ostaci rimskog amfitetara u Burnumu iz 55. god. p. n. e. gdje je obitavala jedna od najevićih vojni 11. Rimske legije.

Po iscrpnom i bogatom izlaganju prof. Vojvodić - naše sjajne zaljubljenice u antičke starine, naučili smo ponešto o rimskom logoru Burnumu iz 1. st. te o zbitoj povijesti na tlu Bribira, Pavlu Šubiću

Ploče, odnosno Sv. Roka padinama južnog Velebita ili udolinom rijeke Zrmanje prema Šupljaji, Burnumu, Čikoli i Perkoviću.

Mladići odjeveni u odore rimskih vojnika i s replikama oružja iz toga davnog vremena upriličili su u Puljanima i Burnumu gladijatorske borbe.

Arheološka monografija Rimska vojska u Burnumu

Sedma je legija imala sjedište u Ardubi (Gardun kod Trilja), a Deveta u Burnumu (Ivoševci kod Kistanja).

Područje općine Promina dobilo je naziv po liburnskom gradu Promoni kojeg su od Liburna preoteli Dalmati pritom pomaknuvši svoju granicu s drugim ilirskim plemenima na rijeku Krku. 34. godine p. n. e. priključuju im se Rimljani koji osnivaju svoj logor na Burnumu (arheološki lokalitet sa sačuvanim ostacima rimskog logora postoji i danas).

Jedna od tih dviju legija bila je utaborena u Burnumu, oči u oči s mnogo starijim ilirskim naseljem na suprotnoj obali Krke.

Društvo 1912. kupuje zemljište u Burnumu i iznajmljuje ga Arheološkom institutu u Beču.

Osim na Burnumu, Muzej ima svoju zgradu sa zbirkom i na Bribiru kod Skradina.

Njima bismo interesantnijim učinili svečanosti i proslave poput ove na kojoj sudjelujemo prvi put, kazao nam je, Sebastijan Govorčin, student arheologije, a za ovu prigodu centurion oživljene XI. rimske legije koja je logor imala u obližnjem Burnumu, danas poznatom arheološkom lokalitetu.

Ta se teza može potvrditi na bezbrojnim lokalitetima, a ne samo u Burnumu.

Akademik Mate Suić, čije je kapitalno djelo Antički grad na istočnoj obali Jadrana lanjske godine doživjelo drugo izdanje uopće ne spominje amfiteatar u Burnumu.

On naime, čvrsto zastupa stajalište da rimske trupe prije stacioniranja u Burnumu i Tiluriju, a to se dogodilo, po njemu, nakon 9. g. nisu imale svoja stalna i planirana boravišta u Iliriku, te da je njihov boravak u toj provinciji bio uvjetovan ad hoc operacijama nakon čega bi ga trupe napuštale.