Izravna uključenost Velike Britanije u taj rat dobar dio javnosti vidi Blaira kao Bushovu marionetu vratila je politiku u svakodnevicu i natjerala i običnog čovjeka u politički angažman.

Nedvojbeno je da su oni koji cijene i podržavaju Bushovu politiku u velikoj manjini.

Bakerova komisija bavila se formalno samo Irakom, ali je pritom secirala Bushovu vanjsku politiku i u zaključcima i preporukama pokazala kako je Bushov sveukupni način kreiranja i vođenja politike pogrešan.

Nedugo nakon pobjede na parlamentarnim izborima novi premijer Đinđić susreo se s dva američka senatora koji su izrazili zahtjev da će međunarodna zajednica inzistirati na uhićenju svrgnutog predsjednika Slobodana Miloševića, te da će to biti preduvjet za ekonomsku pomoć. (...) Iako nisu govorili službeno naime, nijedan senator nije u Bushovu kabinetu smatra se da su dva senatora izrazila opće prihvaćeno diplomatsko mišljenje.

Nema veze datum, vrijedi imati link na to, govor Ala Gorea iz 2004.: " Što bi Benjamin Franklin rekao na Bushovu tvrdnju da on, predsjednik, ima ovlasti, čak bez objave rata od strane Kongresa, pokrenuti invaziju na bilo koju naciju na Zemlji, u bilo kojem trenutku, zbog bilo kojeg razloga, čak i ako ta zemlja ne predstavlja izravnu opasnost za SAD... ".

Zbog američkih zakona veći novac ne smije izravno davati Demokratskoj stranci i predsjedničkim kandidatima, ali financira nevladine organizacije i intelektualne skupine ne bi li pridonio Bushovu porazu.

Baš je prejaka medijska kampanja Izraela, židovskih krugova i saveznika, uključujući Bushovu administraciju, dovela do toga je ovaj put najveće vrištanje i u samom Izraelu.

Iznenada je promijenjeno mjesto sastanka pa je Sarkozy otišao u Bushovu rezidenciju.

Taj je pak lobby podržavao Busha kad se 1988. kandidirao za predsjednika, pa je i Lay novčano pomogao Bushovu predsjedničku kampanju sa 100.000 dolara.

Naredio je svim zaposlenicima Enrona da potpomognu Bushovu kampanju, pa su obični zaposlenici morali dati po 500 dolara u poseban fond za Busha, osnovan u Enronu, a šefovi po 5000 dolara.

U republikanskim redovima vlada zabrinutost da bi djelovanje takve komisije i istraživanje nezakonitosti, te identificiranje osoba koje su te nezakonitosti autorizirale moglo voditi jako visoko u Bushovu administraciju, svakako do ministara pravosuđa, ali i do potpredsjednika Dicka Cheneyja, pa i do samog predsjednika Busha

On je, nešto prije, upozorio Bushovu administraciju da se mora konzultirati s Turskom prije bilo kakve vojne akcije protiv Iraka.

Njihov odgovor bio je napad na Bushovu administraciju i rata protiv terorizma.

Izvještaj o CIA-inim zatvorima pogodio je Bushovu administraciju, dok novi Martyjev izvještaj o Kosovu baca ljagu na čak tri američke administracije: Clintonovu, Bushovu i Obaminu.

I - predsjednik će nastaviti na pokušaju stvaranja još jačeg jedinstva u zemlji, unatoč pojavi koja kaže da se pojavljuju vrlo značajne pukotine unutar demokratske partije... " Jedan od detalja koji, najvjerojatnije, neće pridonijeti eventualnoj koheziji demokrata bila je i izjava Al Gorea na istome skupu Commonwealth Cluba, na kojemu je kritizirao Bushovu politiku prema Iraku.

Rove određuje Bushovu političku strategiju, analizira svakodnevne političke događaje i savjetuje Bushu kako da na njih reagira, kako bi stekao najveće odobravanja političke javnosti i učvrstio svoj predsjednički položaj.

a sve pod parolom borbe protiv laži i izmišljotina i nekakvih navodnih relativizacija zločina. možda me dojam vara, ali mene to sve potsjeća na Bushovu borbu za naftu, pod parolom borbe protiv terorizma.

Karl Rove, koji je vodio Bushovu predizbornu kampanju i koji je zbog nekih kontroverznih i naizgled besmislenih poteza često bio metom kritika iz redova samih Bushovih pristaša, pokazao se vrhunskim političkim operativcem.

NACIONAL: Kako objašnjavate nedavnu Bushovu najavu moguće intervencije SAD-a protiv Irana, Iraka i Sjeverne Koreje? Nakon 11. rujna ljudi u SAD-u postali su vrlo osjetljivi na terorizam i žele reakciju.

Ako se nekoga mora proglasiti krivcem za Bushovu pobjedu, to sasvim sigurno nije američki medijski establishment.

U pismu je Penn kritizirao Bushovu administraciju zbog " onemogućavanja građanskih sloboda " i " pojednostavljen i potpirujući pogled na dobro i zlo " Bushove administracije.

Koliko je veliki politički otpor Bushovu unilateralizmu, govore i svakodnevni antiunilateralni istupi demokrata, u Senatu ili javnosti, u sklopu nominacije za demokratskog kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima, ali i u okviru proturatnog djelovanja.

Tako britanskog premijera Tonyja Blaira i njegova talijanskog kolegu Silvija Berlusconia iščekuje sito i rešeto u kojemu će veličinu rupica određivati njihovo svrstavanje uz Bushovu iračku avanturu.

U istom duhu, nakon Bushove pobjede 2004. godine jedan od najtiražnijih dnevnih listova u Engleskoj na naslovnoj je stranici donio Bushovu fotografiju, a ispod nje pitanje Kako to da 59,054.087 ljudi može biti toliko GLUPO?

- Ne možemo proglasiti teroristima samo one koji na moralno nedopušten nasilnički način, sa žrtvovanjem civila, napadaju državnu politiku, bilo Bushovu, izraelsku ili tursku, a pod posljednjim mislim na pokret otpora Kurda čiji je etnički problem ne manje dramatičan od palestinskog, a proglašen je terorističkim i Kurdima nitko ne priznaje pravo na državu.

Rumsfeld je kreirao Bushovu politiku na svjetskoj sceni, Cheney na unutarnjoj.

I kao da ni to nije dovoljno, ne smijemo ne spomenuti da je Carl Bildt poznat i po tome što je bio dobro plaćeni lobist za Bushovu administraciju.

Pa zar je čudno da je Bushovu ciničnu izreku o Bosni i Hercegovini, početkom 1993., ponovio njegov nasljednik Bill Clinton, rekavši:« Na to ne želim potrošiti ni minutu više što moram ».

Bushovu politiku diktirali su iluminatski trustovi mozgova, a isti je slučaj i s Obaminom politikom.

Osim uobičajeno antiamerički nastrojenog dijela čovječanstva i ekstremno lijevih, na kapitalistički liberalizam po definiciji alergičnih grupa, Bushovu politiku masovno kritiziraju i pripadnici gotovo svih legitimnih političkih nazora iz tradicionalno prijateljskih zemalja, a posljednjih godina i u samim USA, gdje je Bushov tkzv. approval rate, odnosno postotak onih koji smatraju da dobro obavlja predsjednički posao, pao duboko ispod 30 % (po nekim mjerenjima čak 24 %), što je na nivou najnižih ocjena u povijesti.