Poput Cadena, i Pierre je neka vrsta intelektualnog nametnika; inteligentan i proračunat tip koji u osnovi parazitira na kreativnosti drugih (Caden je konvencionalni redatelj drama poput nimalo slučajno Smrt trgovačkog putnika, a Pierre se uglavnom bavi interpretacijama Balzaca i Gidea, stalno se hvaleći poznanstvom s ovim potonjim).

I Caden i Pierre su prosječni likovi zasićeni svakodnevnom egzistencijom, neka vrsta suvremenog Jedermanna koji može biti svatko od nas (stoga Truffaut svog protagonista namjerno prikazuje uvijek u jednom te istom konvencionalnom odijelu i bezličnoj kravati, a Kaufman odabire Seymoura Hoffmana koji je upravo idealan za taj tip uloge).

Ukratko, Sinegdoha, New York je nadrealan, iskošen, psihotičan i paralaktičan film o besmislenosti života u kojem glavnu ulogu ima Caden Cottard (još jednom sjajni Philip Seymour Hoffman), kazališni redatelj kojem je život priuštio niz neuspjeha: napušta ga supruga odvodeći njihovu maloljetnu kćer, na profesionalnom planu ne postiže uspjehe, a osim toga ga napadaju bezbrojne bolesti koje nikako ne uspijeva izliječiti.

3. Zanima me taj Caden street.

Nakon što ga je žena Adele (Catherine Keener) ostavila kako bi se posvetila slikarskoj karijeri u Berlinu, Caden se baca na režiju predstave u skladištu u dijelu New Yorka zvanom Sc hen ec ta dy.

Caden je na scenu postavio Toma Noona kako bi glumio njega samog, Mi c helle Wi l liams kao svoju ženu te Emily Watson kao svoju simpa tiju, inace blagajnicu po imenu Hazel.

U takvoj hipohondričnoj i očajničkoj situaciji Caden izlaz nalazi u režiranju predstave u kojoj bi prikazao samoga sebe u svijetu kojeg živi, unajmljujući ogroman hangar za izvedbu te drame.

Vrijeme teče, a Caden ne postaje nimalo zadovoljniji životom koji se pirandelovski umnaža u golemoj kazališnoj produkciji.

Na kraju filma, i sam Caden postaje tek jedan od likova, glumac u ulozi komada koji netko drugi režira, da bi u posljednjoj didaskaliji došao do kraja, odnosno vlastite smrti.

Opet izvrsni Phillip Seymour Hoffman je Caden Cotard, kazališni režiser čiji je život, i psihički i fizički, u stanju opće dekompozije.

Spas nalazi u megalomanskom projektu drami o vlastitom životu prikazanom do najsitnijeg detalja: no operacija postaje sve veća i grandioznija, brojeći tisuće statista i glumaca, Caden pritom niti ne primjećuje tijek vremena, ne primjećuje da je od početka produkcija prošlo već četrdesetak godina.

Kazališni redatelj Caden Cotard (Philip Seymour Hoffman) priprema novu predstavu u malom kazalištu u predgrađu.

Kako se projekt razvija, tako Caden i dalje traži načine da izađe iz osobne krize.

Što ako bi u Nježnoj koži Pierre upucao stjuardesu ne mogavši više izdržati fantazmu koja se urušava pred njegovim očima, kad bi u Sinegdohi Caden napravio predstavu o supruzi i kćeri te na taj način riješio svoju krizu identiteta i tjelesnog propadanja, ili kad bi se u Moskvi Matty bacila pod jureći vlak ne mogavši izdržati situaciju u kojoj spram muža ne osjeća ljubav ni strast, a kamiondžija Johnny je zapravo samo gnjavi i smeta opsesivnom ljubavlju i nekritičkim obožavanjem na koje ona nije u stanju odgovoriti (što bi predstavljalo gotovo vagnerovsku situaciju viška ljubavi kao traume)?

Caden nije u stanju držati konce svojeg života u vlastitim rukama i konstruirati svoj identitet koji ne bi bio relacijski (prisjetimo se, analogno tome, filma Biti John Malkovich), pa rješenje nalazi u tome da od svog života napravi dramu kako bi saznao tko je on zapravo i time svom životu pridao smisao (u tom kontekstu je vrlo zanimljiv lik Sammyja koji u komadu preuzima Cadenov identitet).