Novija Papina odluka bila je da upravo carigradskom patrijarhu povjeri razmatranja o otajstvu križnoga puta pročloga Velikog petka.

Carigradski koncil g. 381. odredio je carigradskom patrijarhu drugo mjesto u krčđanskoj hijerarhiji nakon rimskoga biskupa, a Kalcedonski koncil g. 451. proglasio je jednako dostojanstvo njih dvojice.

Kao župa je dio Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj, koja stoji isključivo na osnovi cijeloga Svetog Pisma, a u nauci i životu odana je Apostolskom, Nicejskom, Carigradskom, Efeškom, Kalcedonskom i Atanazijskom vjerovanju, te posebno Heidelberškom katekizmu i Drugom helvetskom vjeroispovijedanju.

U Nicejsko-carigradskom vjerovanju molimo Et in Spiritum Sanctum, Dominum et vivificantem: qui ex Patre [ Filioque ] procedit.

Dodatan problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva koja je ukrajinske grkokatolike u 17. počela preobraćivati na Pravoslavlje te je navodno« nelegalno »preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskom patrijarhatu i potom Vatikanu.

Prema nicejsko-carigradskom Vjerovanju Sin Božji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom.

Inače, episkop Artemije je pisao jedno otvoreno pismo carigradskom patrijarhu, zbog koga mu je zabranjen ulazak na Svetu goru.

Origenova misao bit? e više puta osu? ivana, osobito na ekumenskom Carigradskom koncilu 543. g.

Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to docekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Kao znak zajedništva dekan je Ćurić plamen s uskrsne svijeće razdijelio ostalim suslaviteljima, a oni vjernicima te su zajedno ispovjedili svoju vjeru prema Nicejsko-carigradskom simbolu izgovarajući ga prema liturgijskoj tradiciji i jeziku vlastite zajednice.

Nicejsko-carigradskom vjerovanju veliki ugled dolazi iz dvaju prvih općih sabora onaj u Niceji 325. i onaj u Carigradu 381. godine.

Njima je 879. godine papa Ivan VIII. zahvalio za povratak svetoj Rimskoj Crkvi, jer je prije kneza Branimira hrvatski vladar Zdeslav bio sklon Carigradskom patrijarhatu.

Dizala se nalik na sablast u crvenom polumraku carigradskom.

U ovom osvrtu i ogledu o (ne) mogućnosti međureligijskoga dijaloga kršćanstva i islama nije moguće zaobići povijesnu činjenicu o pokušaju miroljubiva dijaloga kako se on dogodio u životu sv. Franje iz Asiza u vrijeme Petoga križarskog rata 1217. - 1221. godine, kada je uz dozvolu sultana Melek-el-Kamela utemeljio franjevačke Provincije Ultramarine koja se protezala po Palestini, Siriji, Libanonu, Armeniji, Egiptu, carigradskom području.

Već odavna nije Ahmed bio onakav mali trgovčić, kakovih je bilo na stotine u ovom carigradskom predgrađu.

U TOM ROMANU, napisanom 1954., Andrić piše o suživotu različitih nacija u najvećem carigradskom zatvoru, zvanom Prokleta avlija, kamo je spletom nesretnih okolnosti dospio nedužni bosanski franjevac fra Petar.

Bio je jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije pao ničice pred sultana te taj čin objasnio time da se klanja samo onome tko je jači od njega.

Vjerujući da je izvorna, Lav ju je 1054. citirao u pismu carigradskom patrijarhu Mihajlu, ali Mihajla nije impresionirala i Crkva se podijelila na katoličku i pravoslavnu.

I kad na Saboru nastade veliki spor, i velike nesuglasice kod mnogih, sveti Oci narediše da se pročita poslanica ovog svetog Lava, episkopa rimskog, upućena ranijem patrijarhu Carigradskom svetom Flavijanu Kada ova poslanica svetog Lava pape bi na Četvrtom Vaseljenskom Saboru pročitana, svi sveti Oci povikaše: Apostol Petar govori kroz usta Lava

Nicejsko-carigradskom vjerovanju, pak, velik ugled dolazi iz dvaju prvih općih sabora (tj.

RIM - Na svečanosti u Bazilici svetog Petra u Rimu papa Ivan Pavao II. predao je u subotu carigradskom patrijarhu Bartolomeju I. relikvije svetih Grgura Nazianzemskog (oca crkve grčkog jezika) i biskupa Konstantinopolija u 4. stoljeću) i Ivana Crisostomskog (biskupa Konstantinopolija 397. g.).

Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana.

Najvažnije istine tako definiranog nauka sažete su još na prvim saborima, Nicejskom i Carigradskom, u Nicejsko-carigradskom vjerovanju.

U Apostolskom vjerovanju postoji tvrdnja da je Isus nakon smrti »sašao nad pakao«, a koje nema u Nicejsko-carigradskom vjerovanju.

Molio bih da kažete nešto o tome što ta tvrdnja zapravo znači i zašto je izostavljena u Nicejsko-carigradskom vjerovanju.

' Filioque ' dogma da Sveti duh izlazi iz Oca i Sina, kojeg se izraz ne spominje Nicejsko-carigradskom simbolu, ne spominje se ni u mojoj osobnoj interpretaciji osobe Isusa Krista, koji je upravo kao ' causa sui ' fenomen, pa prema tome moj Isus može, mirne duše, ručnim projektilom zemlja-zrak srušiti ' Oca ', boga svemogućeg sa neba, kao što ja mislim da je u filozofsko-ideološkom smislu i učinio, nešto kao i William Blake za kojeg Marko Grčić kaže da je bio ' ' Čovjek koji je Bogu slupao o glavu kamene ploče sa deset njegovih zapovijedi. ' ' i ' ' Čovjek koji je učio Boga čovječnosti. ' ' Da malo pojasnim moju interpretaciju pojmova ' sloboda ', ' žrtva ', ' vjera ', ' bog ' i moje gledanje na osobu Isusa pokojnog Krista.

Dixi ' ' Mogao bih ja u prisustvu umirovljenog pukovnika KGB-a, njegove mojim ' expense of spirit ' oplođene kćeri, Makarovog uratka i još ponekim profesionalnim vratolomcem govoriti i o tome kako stvarno nije u redu da se Filioque tako bezočno koristi u zapadnim Vjerovanjima iako nije izrijekom navedem 381. godine u Carigradskom Simbolu vjere i da je stav istočnih, ortodoksnih crkvi da Sveti duh u prvom redu izlazi iz Oca, a ne kroz Oca-Sina kao ravnopravne u tom emanacijskom pogledu... ali mislim da bih završio puno lošije nego da se pozovem na Dostojevskog koji je, prema nekim svojim rukopisima, malog Aljošu ipak zamišljao kao revolucionara.

Neki su mediji, stoji u njegovu priopćenju objavljenom u subotu 27. studenoga, protumačili Papin čin predaje relikvija carigradskom Patrijarhu kao " ' zadovoljštinu ' i način na koji je Papa ' zatražio oproštenje ' u ime Katoličke Crkve za oduzimanje relikvija Ekumenskome patrijarhatu za vrijeme križarskoga rata u 13. stoljeću ".

Knezović je progovorio kroz primjere sv. Antuna koji se usudio propovijedati carigradskom sultanu nastojeći ga obratiti, te primjerom sv. Petra koji je propovijedao rimskom upravitelju Korneliju.

Ovo kristološko naučavanje našlo je svoju teorijsku i praktičnu potvrdu i na četvrtom Carigradskom saboru (869 - 870).