frizer kako docarati zbijenu a prepunu ulicu, blatnjavu al neodoljivu, naherenu, ukosenu, istrosenu kao kamenje u tisucljetnoj rijeci, malenu al veliku kao cijeli svijet. jedan ducan prasnjavih polica i vlasnik na ulazu s prilijepljenom cigaretom na usnama, zena s improviziranom peci na kotacima u kojoj se radjaju stipavo mirisljavi komadi tijesta, shifu od bicikleta, stari macak vjecito prljavih ruku koji svakodnevno vraca u tok na milijune neposlusnih lanaca, barbic koji na svom stolu za nudle jendvatri prodaje stare knjige i casopise o davno zaboravljenim vjestinama iz kojih uvijek nesto ispadne, papiric s nazvrljanom porukom, fotografije neke pradavne obitelji snimljene u gradu te ulice, te ulice u kojoj nabujale kante za smece prijete potopom al uvijek se iznova prazne, gdje li nestaju? i jedan frizer. vidim ga kako sjedi u stolici za klijentelu, licem okrenut prema ogledalu cita novine. ne mari za hrpu vec davno osisane kose na podu i dva tri cvijeta sljive koje je svjezi popodnevni vjetar prokrijumcario s ulice.