nastavilo se još bolje. bili smo na čiovu tri dana i bila je najbolja nova godina do sada. izuzev jedne greške koje se sramim još uvijek. gledali smo filmove, radili kolače, pili nes, izrabljivali philip morris proizvode, slušali dobru muziku i dok sam sjedila na najudobnijoj narančastoj stolici u kući pomislila sam da bi tako to trebalo izgledati. sam doček ostavljam cenzuriran. khm. brzo mi je prošlo, pa sam ja ostala tamo još par dana. onako, vrteći svaku situaciju u glavi. onda mi je ponedjeljak počeo zvonit u glavi. pokušala sam ga utišati spavanjem do poslijepodneva. oke, išlo je u početku. onda više ni to nije palilo. " hvata te poslijeblagdanska depresija " kaže spark a ja prevrnem očima. šr. kako da ne. ispostavilo se da je bila u pravu. no, rješila sam se i toga, a i ponedjeljak je utihnuo. ostali su lijepi i mirni dani. zima više nije onako hladna, vratila sam se svim soundtrackovima koje posjedujem i dizanju prije ručka i svom dragom zeusu. dakle, da rezimiramo. uz hrpu neočekivanih stvari, meni je sada poprilično dobro. i imam neke odluke, koje nisu baš novogodišnje, samo su nužne. nedostaje mi cota da me nasmijava i upali svoju cyber kameru. weeps. i svi su nekako otišli na skijanje u italiju. ali. ona je tu i malo šašavija nego inače pa me odmah oraspoloži kad je čujem preko telefona. derište jedno.:) i jedno smotano biće, koje ne smijem zaboraviti, a ima sličan utjecaj. barem više nisam na ratnoj nozi s vremenom. a kad se sjetim. sram