Citam ovdje postove i nasla sam sebe u dosta njih.Mada mislim kao i svaki pesimista da su moji strahovi najveci.. Uvjek sam jos od djetinjstva imala neke strahove, od smrti od svega, bojala se kad kazu da je neko umro, nisam smjela da gledam filmove u kojima je bilo losih stvari.Kad razmislim, nekako sam uvjek bila prepadnuta necim.Medjutim prvi napad panike sam imala prije 17 godina, odjednom pred kucom a znam da je tome prethodio neki slucaj smrti nekog mladjeg covjeka, koga doduse nisam ni poznavala ali cula sam umro od srca i kako se pricalo o tome tako sam osjetila strah probadanje neke kao simptome srcanog udara.Bilo je uzasno, Taj momenat me toliko uplasio i pocela sam strahovati od narednog.Od tada mi se zivot promjenio, sve veci strahovi, umisljanje, panika.Isla sam i kod psihijatra ali nikakvu terapiju nisam imala osim popij bensedin itd. S vremenom pocela sam da imam strah od ludila, tipa. ovo nije normalno sta mi se desava.jesam li ja vec luda cim ovko mislim uvjek sam bila svjesna tih strahova, nisam nista nikad ni rekla ni uradila nesvjesno ali toga da cu to uraditi bojim se, da cu vrisnuti, da ce mi doci da trcim vristim itdJedan period je toga straha nestalo ili bar potisnuto negdje uglavnom rodila sam cerku i nekako zivot je isao bez takvim strahova.Naisli bi neki krizni periodi ali prolzili su bez velikih panika.Milion knjiga sam procitala o tome da ako mislis lose bice ti lose, odgledala film tajna i sve to ja znam i nacin i sve ali na sebi primjeniti tesko.Pomislim kako sama sebi vise ne dosadim sa istim strahovima, koliko puta sam u hitnoj zavrsila ijamuci infarkt misleci gubim razum itd. Opterecujem porodicu i bliznje sa tim.Ima godinu i vise dana strahovi su jaci, idem do te mjere, da strahujem kad neko negdje ode, za muza, majku, cerku, totalni panicar, ako neko kaze nesto ga boli ja gotovo odmah najgore mislim, i u sali nesto kad cujem, ma i u vicu ja klonem.imala sam i razgovor sa psihijatrom ima godinu dana.otisla zbog nalaza kicme posto imam problema sa tim i doplerom krvnih sudova vrata i neznam nije me pitala o tome ali meni doslo i rasplacem se i ispricam svoj problem, ona me slusa i kaze: slusam te sve vrijeme i tebi ne treba psihijatar psiholog il bilo ko, ti si sama sebi psihijatar, ti viis problem i gdje je i znas kako pomoci sebi ali ne pomazes.Sve ti znas samo je stvar u tome da je to tebi preslo u naviku i tebi nemoze niko pomoci osim sebe same.Sve su to tebi misli iz tvoje glave.Da, ja to i znam ali zasto nemogu sebi pomoci? Zasto sebi i svojiima opterecujem zivot? Da li sam onda normalna? Milion pitanja uvjek nadovezujem na nesto.Moj problem je i sto se poistovjecujem sa bilo cim sto cujem, vidim i u okolini cak i na tv.Neki dan bila sam na sahrani jednog decka koji je umro uslijed tromba nekog koji je otisao na srce.Od tada sam uzasna, nemogu izbiti iz glave taj prizor sahrane, plakanja.Do te mjere da sam se tada stavila u poziciju majke njegove i pocela da mislim sta ako mom djetetu se nesto tako ne daj Boze desi kako cu ovo, kako ono, izmisljam najgore moguce scenarije uvjek, gledam cerki u dlan dal je duga linija zivota a o tim stvarima pojma nemam, zakljucim da i nije nesto duga i gotovo, ja sve crno zamislila.Procitam neki dan prijete nam neki razorni zemljotresi u bliskoj buducnosti bas ovaj dio gdje sam ja i odmah na internet sve moguce clanke nadjem i zovem cerku da dodje od majke da bude ovdje.Da li sam luda?