Upravo zbog tog mog straha neke stvari su mi malo jadne... 1. jadni su mi oni pijanci ispred graca, koji se ne žele trgnuti, koji svu svoju lovu troše na alkohol i cigare, spavaju na kartonima, svaku noć pobljuvani... nije da su mi jadni jer nemaju dovoljno para, nego jer se ne trude ovo malo što imaju iskoristiti u neke boje svrhe, nešto zaraditi... pretvoriti si život u nešto... da im nije najveći uspjeh smrđenje na 100 m... tj. žao mi ih je... žao mi ih je jer im je život propao... 2. jadni su mi ljudi kojim škola ništa ne znači u životu i koji odustaju od nje zbog: sporta, droge, društva... ili jer im se ne da učiti... mislim, budimo realni, malo je ljudi koji vole učiti... ali šta si bez škole??? najvažnija jest snalažljivost... ali bez išta pameti ni ona ti ne vrijedi... ne kužim zašto se ne potrude... nisu glupi, da se potrude nešto naučiti, završiti neku školu.. da se mogu negdje normalno zaposliti i imati život 3. jadni su mi ljudi koji uspiju u životu i onda sve izgube kockanjem, moj stari ima poznanika koji je bio ful bogat, izgubio je sve, auto, kuću, pare, još je u dugu... žena se zbog toga rastala od njega, on živi na ulici gdje sitgne (pročulo se i dobio je otkaz), a obitelj mu je smještena kod ženine majke...