Uglavnom, karakterizacijska strategija Coenovih u Spaliti nakon čitanja podjela je likova na normalne i pomaknute.

Većina filmova Coenovih su ili smješteni u prošlost ili preuzimaju konvencije nostalgičnih žanrova (posebno screwball komedije i film noira tridesetih i četrdesetih.

Mnogi su bili razočarani prvim pokušajem Coenovih na visokoj razini.

I ukratko, kada gledamo film Coenovih, filmski nostalgičari sretni su što je to ime neobično, a i dugo pa se protegne preko čitavoga ekrana.

Desetak godina nakon omladinsko-seksualne revolucije s kraja 60 - ih, znači upravo u vrijeme u koje je smješten film Coenovih, starci su zajedno sa svojom ikonskom figurom Johnom Wayneom zauvijek bačeni u ropotarnicu.

Zbog savršenih dijaloga, zbog neopisivo ugodne atmosfere lijenih teksaških prostranstava, zbog priče koja je pojam vrhunskog trilera, zbog briljantne režije Coenovih i ništa lošije glume svih aktera, " Nema zemlje za starce " je film koji se ni u ludilu ne propušta.

No, za razliku od bespomoćnog šerifa kojeg kod Coenovih glumi Tommy Lee Jones, ovdje pravda ipak biva zadovoljena: otac je ujedno i arhetipski otac-ubojica iz temeljne psihoanalitičke literature, kao i pojedinac koji uzima pravdu u svoje ruke nakon što policijski sustav zakaže.

Raimi je na snimanju filma Jednostavan plan koristio savjete Coenovih, koji su u to vrijeme završili Fargo.

Po tome se od film noira filmovi Coenovih i inače razlikuju, ali ta je razlika ponekad i njihova granica.

William Preston Robertson je stari prijatelj Coenovih koji im je pomogao s presnimavanjima na Suvišnoj okrutnosti i posudio glas radijskog propovjednika.

Priča je povratak mračnim, noir temama koje su poslužile kao predložak za neke od najboljih filmova Coenovih, ali i iznimka od ranijih radova budući da se u filmu ne pojavljuju neki njihovi stalni glumci (osim Stephena Roota), manje je humornih elemenata, a upotreba glazbe je svedena na minimum.

Reputacija Coenovih naizgled je rasla sa svakim sljedećim filmom, ali njihov sljedeći film bio je veliki korak naprijed.

Barton Fink je bio prvi film Coenovih na kojem je radio snimatelj Roger Deakins, ključna figura među njihovim suradnicima u sljedećih 15 godina.

Radi se o zbirki priča Doggiestyle (Konzor), a Jesus Quintana, Pilićev alias, jest filmsko ime mahnitog latino kuglača Johna Turturra iz gorespomenutog djela Coenovih.

Među protagonistima onih pomaknutih znači ima više, a više ih je i među ostalim likovima, što upućuje na to da je novi film Coenovih njihova tipična eksplicitno pomaknuta (crna) komedija s meta/intertekstualnim (parodijskim) prizvucima, koji su u ovom slučaju najočitiji spram špijunskih trilera i bračno-preljubničkih drama.

Naime, iako su u središtu radnje ubojica novog, iracionalnog kova, naviješten Hitchcockovim Psihom 1960., a posve afirmiran, kako u zbilji tako i na filmu, upravo 70 - ih (John Carpenter 1978., u godini radnje filma Coenovih, snima Noć vještica), te grubi i čvrsti vijetnamski veteran čiju je traumatiziranu supervarijantu početkom 80 - ih Sly Stallone pod imenom Rambo pretvorio u heroja nacije, naslov filma - Nema zemlje za starce, poručuje da postoji skriveno tematsko središte.

Obrati u filmu i crni humor bili su tipični za filmove Coenovih, iako su spori zaplet i crno-bijela tehnika značili da je film namijenjen užem krugu gledatelja.

Od Coenovih se ipak očekivalo više od korektnog, ali nipočemu osobita filma.

Još jedan ležeran i neobvezan film Coenovih, koji manje-više pravilnim ritmom ambicioznije naslove izmjenjuju s onim frivolnijima i nepretencioznijima, duhovito ismijava paranoične Amerikance opsjednute izgledom, novcem, razvodima, seksom itd.

Montažu zvuka i efekte odradio je dugogodišnji suradnik Coenovih, Skip Livesay, koji je kombinirao snažne zvukove (pucnjeve oružja) i ambijentalne zvukove (buku motora, prerijske vjetrove).

Ukratko, da nije izvrsnog Georgea Clooneyja i suženog raspona naših ocjena, ovaj bi film zaslužio za visoke standarde Coenovih itekako sramotnu jednu zvjezdicu.

Film je bio nominiran i za najbolju montažu (braća Coen kao Roderick Jaynes), najbolju fotografiju (Roger Deakins), najbolju montažu zvuka i najbolji zvuk. [ 49 ] " Roderick Jaynes " je pseudonim Coenovih koji montiraju svoje filmove.

Prljav, uvijek pripit, svojeglav, čangrizav te krajnje politički nekorektan, Bridgesov Cogburn odbljesak je (anti) junaka kakve smo inače znali susretati u filmovima Coenovih.

Španjolski glumac dosad je imao samo jednu oscarovsku nominaciju (Prije noći, 2000.), premda je zaslužio kandidaturu i za Život je more (2005.), a u filmu Coenovih upravo je briljantan u možda najboljoj ulozi nekog plaćenog ubojice uopće, vrhunskog zlikovca koji... pa recimo samo da baš i nema smisla za humor.

Sljedeći je film Coenovih komedija Hail Caeser u čijem je središtu kazališna trupa koja u godinama nakon Prvoga svjetskog rata postavlja čuveni komad Williama Shakespearea.

Drugi glumci kojima je ponuđena uloga, uključujući Heatha Ledgera, koji je ulogu kako bi se odmorio od glume. [ 23 ] Prema Brolinovim riječima, jedina reakcija Coenovih na snimku audicije bila je, " Tko je to? " [ 24 ] Dodao je kako je dobio poziv od redatelja jedino zbog upornosti svojih agenata:

Caina Ljubomira Maširevića analizira intertekstualne i intermedijalne postupke u opusu Coenovih.

Roger Ebert iz Chicago Sun-Timesa ga je nazvao " najboljim filmom kojeg su braća Coen... ikad snimila. " [ 3 ] Novinar Guardiana John Patterson je napisao kako je film dokazao " tehničke sposobnosti Coenovih te njihov osjećaj za krajolik temeljen na zapadnjačkom klasicizmu koji podsjeća na Anthonyja Manna i Sama Peckinpaha, koji se može usporediti sa samo nekoliko živućih redatelja. " [ 4 ]

No, ipak, oni su i sasvim različiti od Coenovih.

Kada bi Coene upitali tko im je najomiljeniji hollywoodski klasik, odgovor bi vjerojatno bio Preston Sturges (Sullivanova putovanja, Lady Eve i dr.), no u Razvedi me zavedi me ima i puno motiva iz ljubavnih crnjaka Mitchella Leisena, ponajprije Lagodnog života. Razvedi me zavedi me fino spaja filmoljubačke opsesije Coenovih sa standardima moderne komedije, Clooney i Catherine Zeta Jones ulašteni su poput virtuozne scenografije i kostimografije, najavna špica je među najboljima koje sam ikad vidio u novim hollywoodskim filmovima, no moj je jedini prigovor da redatelje očito puno više od glavnih protagonista zanimaju luckasti epizodisti: nimalo slučajno što su posljednji kadrovi filma posvećeni šašavom televizijskom producentu (egzaltirana gluma Geoffreyja Rusha ovaj put je u primjerenom miljeu, kao i u Piratima s Kariba) i njegovoj novoj zvijezdi, tamnoputom privatnom detektivu koji video kamerom snima preljube (izvjesni Cedric the Entertainer).