Wagner je završio Parsifala u siječnju 1882. i posvetio ga Cosimi.

Nadbiskup Cosimi u svojim bilješkama naziva ga Pittor Epis (copi)« biskupov slikar.

Opće ugođeni umjetnički senzibiliteti uspjeli su iz sanjive Wagnerove idile izvući neobično zanimljive zvučne skice, u pravilu lako topljive u predvidljivoj reorkestraciji intimne glazbe, izvorno osmišljene i posvećene obitelji, konkretno, Wagnerovoj ženi Cosimi i sinu Siegfriedu.

Tako kada je mladi švicarski zaljubljenik u operu Adolphe Appia predložio Cosimi radikalno nov način postavljanja vagnerijanske opere 1896. godine, trinaest godina nakon skladateljeve smrti, ona je iz Bayreutha pisala zajedničkom prijatelju da Âťizgleda kako Appia ne zna da je Prsten postavljen ovdje 1876. godine, pa prema tome nema ničega više što bi se moglo otkriti na području scenografije i izvedbeÂŤ, dodajući poslije da Âťkao što je stvaralac tih umjetničkih djela izgradio vlastitu pozornicu, tako je potpuno odredio i njihovo postavljanje na pozornicuÂŤ.

Ništa se više nije moglo reći ⠀ ili je barem Cosimi tako izgledalo...

I naposljetku ⠀ zahvaljujući djelomice Cosimi ⠀ kada su se knjige pojavile nije došlo do nikakvog postavljanja na pozornicu (Za to će proći nekoliko desetljeća).