Mustać je u redu, ali nije jedini bio ni u Rijeci, a člankopisac iz tog starog Vala kao da nikad nije čuo za Novu umjetničku praksu, Toma Gotovca aka Antonija Lauera, Dalibora Martinisa, za Crveni Peristil, Vladimira Dodiga Trokuta, Zlatka Kutnjaka, Marijana Molnara, Grupu šestorice, Vlastu Delimar i sve što se radilo diljem Hrvatske sedamdesetih i osamdesetih godina.

Nagrada Crveni Peristil, namijenjena najinventivnijem umjetniku sa slobodnom temom, dodijeljena je upravo tom autoru.

No upravo stoga ili čak unatoč tome valja nam pokušati u novonastalom borgesovskom račvanju a priori trokutovskih anticipacija i atributivnih participacija zamisli/tumačenja/projekata/opsesivnih ideja u smjeru virtualnih muzeja, Antimuzeja i pogrešno shvaćenih odnosno nekritički lakomislenih NE antimuzeologijskih praksi (lišenih zbirki pa i suvislih koncepcija, iole ozbiljne, a opet i kreativne obrade zbirki, čak i samosvijesti, autorefleksije i ethosa odgovornog anti-muzeologa) iznova artikulirati i izložiti iz vlastite impostacije kontigentnog, ali ne-slučajnog Slučaja Crveni Peristil before and after (1968. 2013.) te veoma razrađenog Trokutova nad-osobnog mita i Puta (analognog, cum grano salis atributivno-participirajućim stazama djelomičnih idejnih preteča poput Gurdjijeva, Crowleya, Schulza (pisca Dućana cimetne boje), Šejke (Grad Đubrište Zamak), Schneidera, Szeemanna s kojim nakon faza inkubacije i inicijacije u zajedničku stvar 70 - ih i 80 - ih u pred-posljednjem razdoblju njegove stvarateljsko kuratorske egzistencije nipošto slučajno, već prije fatalno, metafizički nužno u Schopenhauerovu najstrožem značenju toga filozofijskog pojma uistinu ostvaruje plodotvornu osobnu suradnju i veoma interesantnu komunikaciju i korespondenciju koja kulminira u koncepcijama Trokutovih atributivno-participativnih projekata, radova i njihove razrade neposredno prije, za vrijeme i nakon Szeemannova kontraverznog izložbenog projekta Krv i med: budućnost je na Balkanu.

Naime, kontigencija događaja kakav je Crveni Peristil (ne mislim reći niti Grupa niti članovi, akteri prebojavanja Peristila u crveno one fatalne splitske noći buntovne 68.) malo bi što značila odnosno malo kome bi to značenje i značaj toga do 80 - ih, 90 - ih bio uopće dostupan, prezentan, poznat, moguć da upravo Vladimir Dodig Trokut nije bio živi protagonist, sakupljač, arhivar, čuvar famoznog korpusa i njegova pred-kipkeovskog Dossiera C. P., u koji je uključen bitan interpretativan, hermeneutički, medijatorski pa i mitopoetički, re-prezentatorski, retro-prosprektivan, dekonstruktivan, naravno ergo: atributivno-participativan i kreativan doprinos cijeloj toj velikoj naraciji.

Pritom u najavi je performansa umjetnik rabio i Baudrillardovo određenje terorizma iz njegovih Fatalnih strategija, odnosno Baudrillardovim određenjem: Dok se pitamo o monstruoznosti terorizma, možda bi se isto tako trebali pitati ne potiče li on iz ove pretpostavke o univerzalnoj odgovornosti koja je sama po sebi monstruozna i teroristička. Odnosno, kako je o tom performansu zapisao Branko Cerovac, povjesničar umjetnosti koji je redovito pratio akcionističku i performersku scenu ex-Palach, u doba kada je Multimedijalni centar Palach vodio Damir Čargonja: Džada je koncipirana i izvedena u Galeriji O. K. kao multimedijalni performance koji na (barem) dvije razine izvedbe i percepcije ujedno simulira i persiflira, karnevalizira već odavno kodificirano i globalno medijsko posredovanje terora koji kako Al Jazeera tako i CIA, CNN, te sve televizije i internet prakticiraju na svijesti čovječanstva već uvježbanog, naviknutog, putem stalnog drila, na TO o čemu je Baudrillard lucidno pisao davnih ranih 80 - ih u Fatalnim strategijama. Završno ili prema mekom terorizmu Marka Brecelja S obzirom na uvodnu protejsku definiciju terorizma svakako moramo spomenuti gerilsku individualnu akciju Crni Peristil iz 1998. godine, izvedenu kao hommage kolektivnoj gerilskoj akciji Crveni Peristil iz 1968. godine.

Upravo se uz Trokutovu pojavu i« Crveni Peristil »kasnije povezivalo i s navodnim mističnim obredima i Aleisterom Crowleyem, te eksperimentiranjem s halucinogenim sredstvima.

Nije želio komentirati ni poznatu (izmišljenu?) anegdotu kako je idejni začetnik svega bio tadašnji splitski komunistički moćnik Ante Jurjević Baja koji je u jednom susretu s mladim splitskim avangardnim umjetnicima, dalmatinski rečeno, bacio brumu, kako Moskva ima Crveni trg, pa bi onda i Split trebao imati Crveni Peristil i tako im izravno bio izvor inspiracije.

Crveni Peristil i nakon svih ovih godina izaziva pozornost javnosti, ali i nove umjetničke akcije.

Kasnije je taj akt kolokvijalno nazvan« Crveni Peristil »i kao takav postao jedna od najpoznatijih domaćih urbanih legendi, ali i natuknica u svim svjetskim enciklopedijama moderne umjetnosti, a povijesničari umjetnosti ovu intervenciju smatraju za jednu od prvih konceptualnih akcija uopće.

Na domaćem terenu, pak, dugo je trebalo da se Crveni Peristil iz vandalskog čina prometne u umjetnički, a pravo javnosti je dobio tek u zadnje vrijeme, pa tako čak i nagrada za nainventivnijeg umjetnika na splitskom Biennalu grafičke umjetnosti nosi ime Crvenog Peristila.

Crveni peristil - Split 1968. Red Peristil - Split 1968.

Članovi grupe Crveni Peristil poduzimali su i mnoge druge performanse: bojanje vode u fontanama (akcija poznata kao« Lebdeći spomenik Lenjinu, kada su osim crvenom bojom, fontanu na Rivi napunili i praškom za pranje rublja), ideje o omatanju nebodera i spomenika Grguru Ninskom, razapinjanje konca od Splita do Brača, a svojevremeno su i na venecijanskom Biennalu, odjeveni u narančaste košulje, nosili plakate antibienalskog sadržaja.

Poznato je, naime, da o djelovanju grupe Crveni Peristil, kao i pojedinih njezinih članova, postoji vrlo malo materijalnih tragova i dokumentacije.

Imajući u rukama rijetke materijale vezane upravo za najznačajnije aktere grupe Crveni Peristil - Pavu Dulčića i Slavena Sumića, Cvjetanović je želio osvijetliti i demistificirati jedan segment njihova života i promišljanja umjetnosti u razdoblju koje je prethodilo Crvenom Peristilu, od 1966. do 1968. g.

Udrugu vodi profesor Božidar Jelenić, poznat kao duhovni vođa akcije Crveni Peristil i autor vrlo bitnih enformela i radikalnih geometrijskih slika na našim prostorima.

Originalan i potpuno nekonvencionalan po izgledu, ponašanju, stilu života i načinu rada, Trokut, rođen 1949. godine u Kranju, deklarirani je anarholiberal i osnivač više neformalnih grupa: Crveni Peristil, Frakcija grupe Crveni Peristil, Grupa 31, Manifest 72 i dr. Začetnik je konceptualne i postkonceptualne no-umjetnosti i osnivač black-it-arta.

Kulturu je gurao svugdje gdje je mogao pa je tako u peto izdanje Rough Guidea uključio popis top deset najboljih hrvatskih albuma, a svojedobno se, kako je izjavio za Jutarnji, bavio i mišlju da napiše povijest Hrvatske kroz deset najvažnijih umjetničkih događaja: Exat 51, Crveni Peristil, Gotovčev Volim Zagreb

Slaven je objasnio i ulogu Vladimira Dodiga-Trokuta, likovnog umjetnika, akcionista, performera i mistika, začetnika i vlasnika Antimuzeja, koji se često veže uz Crveni Peristil kao jedan od mentora.

Crveni Peristil 1968 2008 (40 godina provokacije)

Evocirajući akciju ' Crveni Peristil ', kojom je Peristil u siječnju revolucionarne 1968. osvanuo obojen u crveno, istog datuma 1998., umjetnik Igor Grubić na trgu oslikava krug crne boje uz poruku: ' poput čarobnog ogledala odražava stanje društvene svijesti '.

To su: enformel gdje živa materija (zemlja, pijesak) ulazi u prostor slike, zatim crveni peristil, gdje umjetnost napušta institucionalnu formu i izlazi u javni prostor otvarajući novo mjesto dijaloga i susreta s političkim, to je i objet trouve potrošeni predmet koji iznenada postaje misleći i djelatan objekt-subjekt, kao i konceptualna umjetnost, ali i ništa manje bitne forme izvaninstitucionalnog političkog organiziranja i promišljanja društva od lovaca-sakupljača do novijih pojava anarhizma i samoorganizacije ljudi.

U novije doba ostao je zapamæen po akcijama »Crveni Peristil«, kasnije i »Crni Peristil«, u kojima su neki Spliæani bojanjem višestoljetnih kamenih ploèa izražavali alternativne poglede na svijet oko sebe.

Tamo ste legenda, i to ne samo zbog Crvenog Peristila, bolje rečeno Frakcije Crveni Peristil.

Kasnije je akt kolokvijalno nazvan ' Crveni Peristil ' i kao takav postao jedna od najpoznatijih domaćih urbanih legendi, ali i natuknica u svim svjetskim enciklopedijama moderne umjetnosti, a povjesničari umjetnosti ovu intervenciju smatraju za jednu od prvih konceptualnih akcija uopće.

Najveći dio izložbe obuhvaća razdoblje od šezdesetih do osamdesetih godina, predstavljenog radovima Gorgone, Tomislava Gotovca, grupa OHO, Crveni Peristil, Bosch Bosch, Grupe šestorice umjetnika i sudionika pokreta Nove umjetničke prakse.

Trokut: Ne uvažavam grupu Crveni Peristil nego samo frakciju grupe Crveni Peristil i svih koji su iz nje proizašli; Tomo Čaleta, Toma Bebić (inače moj vjenčani kum, veliki umjetnik i kantautor), Nenad Đapić, Pavao Dulčić, Božidar Jelinić, Filip Roje, Neven Šegvić, Koča Popović, Darko Shneider i dr. Akcija Crveni Peristil figurira kao umjetnički čin, a nesporno se radilo o političkom činu.

Znači, iz navedene je grupe nastala Frakcija grupe Crveni Peristil, 10. veljače 1968., mjesec dana nakon akcije Crveni Peristil.

Riječ je o svojevrsnom hommageu na intervenciju nazvanu Crveni Peristil koja je ušla u anale povijesti umjetnosti kao jedna od prvih konceptualnih akcija.

Jedan je Mladen Stilinović, a drugi je nešto mlađi multimedijalni umjetnik najpoznatiji po svojoj akciji ' Crni Peristil ' iz 1998. godine kojom je trg u središtu Splita premazao crnom bojom kao hommage poznatoj akciji ' Crveni Peristil ' iz 1968. Tko je on? 2. Ostanimo još malo kod primijenjenih umjetnosti.

Organizatori Bijenala odlučili su se za tri glavne nagrade, redom: Robert Adam za temu Palače, Marko Marulić o temi mora i Crveni Peristil, za najinventivnijeg umjetnika na slobodnu temu.