stajala je na ulici ispred Kafića obasjana sunčevim svjetlom što se mukom probijalo kroz gomile oblaka. lijepa, vitka i tužna. kao Cesarićeva ' ' Voćka poslije kiše ' '. da sam tada bio slikar docrtao bih na tu sliku tisuće boja u jednoj dugi. da sam tada bio pjesnik maleni bi slavuj sletio na njen prst. da sam tada bio kompozitor u partituru bih upisao ' ' allegro ' '. da sam tada bio bilo što, samo ne obični čovjek, narednih bi sati slušao njeno veselo cvrkutanje. a priča je bila gomila moralnih dilema. zakoračiti u vezu za koju je znala da ne može uspjeti. prigrabiti sreću kojoj se kraj vidi već na početku. prikrivati nešto što se, kao normalno, ne bi trebalo skrivati. priznati najboljoj kolegici da radi upravo ono što je obečala da nikada neće. što da ti velim, lutko. to je igra na ruletu, s dva posljednja žetona, koje stavljajući na par-nepar, možeš igrati vječno i prestati u svakom trenutku. ovisno o raspoloženju ili količini strasti kojom igraš. samo, u toj igri, u isto vrijeme i dobijaš i gubiš. ne vidim sebičnosti u želji da prisvojiš komadiće sreće ako se, tog trenutka, zadovoljavaš mrvicama s velike trpeze. ne smatram da svoje osjećaje moraš podrediti tuđim iskustvima jer nije nužno da se povijest ponavlja. ne osuđujem te, ma što napravila, jer ja nisam tip koji osuđuje ljude zato što su sretni. ne mogu ti udjeliti savjet, pokazati svjetlo na kraju tunela, rješiti tvoje moralne dvojbe. znam da i nisam zato tu. ja mogu biti samo tvoja rupa u koju ćeš reći da Trajan ima velike uši, grobar tvoje tajne, glas u daljini koji će ti reći ' ' ne smetaš, samo ispričaj ' '