Ovime počinje i romanizacija Dačana i drugih tračkih plemena koji su svakako govorila različitim ali srodnim dijalektima.

Najstariji spomen Delte Dunava je kao posjeda Dačana koji su je kontrolirali prije no što su je osvojili Rimljani.

Uspješno ga je proširio prema Istoku, osvojivši zemlje Dačana na Dunavu i Parta u Armeniji i Mezopotamiji.

Vlasi (Aromuni, Romeri) dobili su ime koje je nosio grad Roma (Rim), nisu im ga dali Rumunji, nego su ga oni (Rumunji) dobili kasnije od Rima romanizacijom Dačana.

Po ovomu zaključujemo da je ovo historijski, ali podrugljivi, naziv za pučanstvo kontinentskog dijela mletačke Dalmacije, a isprva je bio naziv za planinske pastire, stočare koji iz svojih obitavališta nisu vidjeli more, označavao je potomke balkanskih starosjedilaca (romaniziranih Dačana, Dardanaca i, u prvom redu, Ilira).

Neki su Morlake smatrali potomcima Skita, Dačana, Sarmata, pa čak i Mongola.

Uporan je u svojoj naivnosti i Dromihetes, pa zarobljenog Lisimaha vodi u glavni grad Dačana Helis i lijepo s njim postupa i u njegovu čast organizira veliki banket.

Izjednačivši se sa starosjedilačkim žiteljem stopili su se u mješana plemena Noričana, Panonaca, Skordiska, Japoda, Dačana i drugih.

O doseljavanju i razvoju Dačana postoji vrlo malo relevantnih podataka pa se njihova državna zajednica spominje tek s početka 2. stoljeća prije Krista u vrijeme vladavine getskoga kralja Orola.

Prikaz borbe Dačana s rimskim vojnicima.

Zmaj u lijevom gornjem kutu slike borbeni je simbol Dačana i imao je vrlo sličnu ulogu kao i rimska signa (znak borbene postrojbe)

Pod pritiskom slobodnih Dačana i Gota, rimske se legije povlače iz Dacije između 271. i 275.

O jeziku Tračana i Dačana zna se malo.

Kako bi ih odbacili od Dunava i onemogućili njihove pohode južno od rijeke, Rimljani na prijelomu stare i nove ere povremeno upadaju na područje Dačana, međutim, bez dubljih prodora i odlučnijih bitaka.

Više povjesničara drži je grad na tom mjestu je osnovan od strane drevnih Dačana, koji su živjeli na prostorima današnje Rumunjske, Moldavije, i dijelovima Ukrajine. [ 1 ] Povjesničari takođe drže da su prvotni osnivači nazvali ovo naselje Petridava ili Klepidava, a to ime je složenica od grčke riječi petra ili lapis a obje te riječi na latinskom znače kamen, i dačke riječi dava, koja znači znači grad. [ 1 ] [ 2 ]

Nakon završetka Trajanovih ratova protiv Dačana legija je prebačena u Durostorum, Moesiju Inferior.

Rim ipak nastavlja rat protiv Dačana čija se država raspala na 4 ili 5 djelova, svaka pod drugim vladarom.

Prizori na stupu predstavljaju slavu njegovih pohoda protiv Dačana, prastanovnika Rumunjske

Maurska konjica pod Lusijem Kvijetom se bori protiv Dačana.

Po drugima V ALAUDAE nije rasforimirana već je poslata na Dunav gdje je rasformirana nakon poraza u bitki protiv Dačana (86 A. D.)

Strup je važan jer obiluje detaljima vezanima uz svakodneni život, rat, opsade, gradnje tvrđava i mostova pa sve do nekih dirljivih trenutaka poput razgovora između cara Trajana i njegovog savjetnika Lucija Kornelija Sure ili samoubojstvo preostalih dačana koji su radije izabrali smrt nego ropostvo do zadnje scene gdje preostali dačani idu u ropstvo i zadnjim pogledom prate vlastitu zemlju

Trajan je zaista ratovao protiv Dačana 107. godine (na tlu današnje Rumunjske), a Srba onda na tim prostorima nije bilo

Legija je sudjelovala u ratu protiv Dačana (86 89 A. D.) za vrijeme cara Domicijana. 98. A. D. jedan od časnika legije bio je budući car Hadrijan.

Za cara Trajana legija se bori protiv Dačana (101 106), a 107. godine legija je prebačena u Troesmis blizu delte Dunava.

Dok Zanara definitivno greši opisujući stari događaj gde namerno iz nekog razloga to radi, jer kaže " Vojevao je Trajan protivu Dačana, to jest Srba ", znači nema neznanja jer pominje i jedne i druge, dok Kočo pominje samo " Tursku " koja kao pojam tad nije postojala

Legija sudjeluje u Trajanova dva rata protiv Dačana, te nakon anektiranja Dacije ostaje tamo kao garnizon u Sarmizegetusi (okupacijske snage činile su još I ADIUTRIX, te XIII GEMINA).

Vojevao je Trajan protivu Dačana, to jest Srba kao što svedoči i Apijan retor u dvadesettrećoj reči istorije rimske, jer ne trpljaše da daje danke ovima svake godine, nego se htede osvetiti.

Religija Dačana vrtila se oko vrhovnog Boga Zalmoxisa (Gebeleizis) predstavljenog kao čisto nebo bez oblaka ili munja koji narušavaju harmoniju.

Vezano uz Zalmoxisa kod Dačana se razvio kult besmrtnosti, te su u ratu Dačani pokazivali ludu hrabrost vjerujući u nastavak života na boljem mjestu.

U razvoju Dačana kao naroda bitnu ulogu odigrala invazija Skita u prvoj polovici prvog tisućljeća B. C.