Tada su to isprobali dadaisti i drugi, i to se potrošilo.

Dadaisti su jednostavno doslovce prenijeli metodu besmisla iz stvarnosti u umjetnost.

Ako imamo u vidu što su sve učinili futuristi, dadaisti, nadrealisti u Rimu, Parizu, Ženevi, Moskvi, Berlinu, Zagrebu, Beogradu onda s punim pravom možemo reći da su oni anticipirali misao McLuhana, ili da su eksperimentirali na području na kojemu je McLuhan usidrio svoje teze.

Vaša sklonost prema avangardi vidljiva je i u tome što ste, primjerice, uredili i objavili Antologiju dadaisti č ke poezije te panoramu Sovjetska kazališna avangarda, obje 1985., a tri godine kasnije objavljujete knjigu Pegaz ili dada.

Ruski konstruktivisti, futuristi, dadaisti, John Heartfield, Muybridge i mnogobrojni drugi umjetnici željni eksperimentiranja iscrpili su do kraja taj oblik, kao što su to učinili i nadrealisti koji su ga iskoristili kako bi uz njegovu pomoć redefinirali odnose između slike i izričaja.

Nedugo zatim, Victorov prapraunuk Pierre Hugo, potpomognut cjelokupnim akademskim establišmentom i Društvom pisaca, pokrenuo je parnicu protiv Cerese odnosno njegove izdavačke kuće, a iz novina su vrištali naslovi Hugo: učinit ću Ceresin život paklom, apsurdnost kojih bi pariški dadaisti svakako znali cjeniti.

Počnimo tamo gdje su DADAISTI vremenom bili zaustavljeni.

Bilo je to, možda nije pretjerano reći, revolucionarno poimanje filma kao medija i umjetnosti, jer iako su na primjer dadaisti i nadrealisti obožavali film, on je sve do 60 - ih godina, a pravo govoreći do današnjih dana, dominantno sagledavan kao manje vrijedna kreativna djelatnost.

Tridesetak godina od premijere, Jarryja će slaviti dadaisti, a Ubu će postati kamen temeljac teatru apsurda.

@shadow-of-soul... dobro ti jutro i hvala na komentaru... da, riječi postaju zavodnice kada ne izranjaju iz nutarnje tišine... postaju izdajnice kada su tek posuđene iz tuđih osjećanja... tada zrcale duše pigmeliona koji u svom neznanju ne znaju vrednovati original nego ga pretvaraju u mediokritetsvo svog trajanja u entropiji zatvorenog sustava... sustava koji ne živi nego životari na margini vremena, na čulnosti i čujnosti stvaraoca trenutka... a kada nutarnja tišina pronađe riječ... ta riječ blista manifestom trenutka... zrcali snagu nadahnuća iznjedrenog iz prevrednovanja ustaljenih vrijednosti... dadaisti su to činili iz ljubavi prema čovjeku koji se gubio u žabokrećini netalasajuće stvarnosti...: -))

Trebali bi, kao nekad davno DADAISTI, barem pokušati promijeniti današnje vrijednosti

Spomenimo samo da negativna kritika dadaističke matineje, a koju je u osječkoj Straži 23. kolovoza 1922. objavio Minimaks Erben, dadaističko shvaćanje drame ubojito ocjenjuje sljedećim iskazom: I svoje shvatanje o drami iznesoše nam dadaisti.

žNo hrvatska i društvena scena traže nove igrokaze i nominirani ili pak osvjedočeni dadaisti, kao Dragan Aleksić, Nac Singer, Fer Mill i Vido Lastov, nisu spremni svoj izbor olako žrtvovati.

Istaknimo i jednu prilično važnu posebnost; naši dadaisti pokazivali su zanimanje za provinciju kao važan prostor njihove promidžbe.

Nije postigao ono što su drugdje u Europi postizali dadaisti.

Inače, Dadaisti č ku matineju najavili su ispisani šareni plakati kao oblik samoreklame te ironično naslovljeni članak Jedna kretenska matineja Dragana Aleksića koji je tiskan u osječkom Hrvatskom listu 19. kolovoza 1922. godine.

Navedenim prisjećanjem na zenitističke večernje i Dadaisti č ku matineju nastojala sam pokazati tragom članka Performans kao oblik komunikacije hrvatske dade i njenih inačica s javnošću (Dani Hvarskog kazališta hrvatska književnost, kazalište i avangarda dvadesetih godina 20. stolje ć a) iz 2004. Branimira Donata, prepiske između Marijana Mikca i zenitozofa Ljubomira Micića, a za čije je objavljivanje zaslužna Vidosava Golubović u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta (u Zagrebu), članka Dadaistička matineja u Osijeku 1922. godine (Komparativno prou č avanje jugoslavenskih književnosti Zbornik IV.) iz 1991. godine Branke Brlenić-Vujić i, među ostalim, tragom monografije o Josipu Seisselu, koju je napisao Marijan Susovski, a gdje donosi i iznimno korisne stranice o zagrebačkoj skupini gimnazijalaca Traveleri, da je jednako tako i avangarda naših kulturnih područja ostavila iza sebe performanse, točnije teorijske performanse dvadesetih godina prošloga stoljeća, te da isto tako možemo govoriti o hrvatskom avangardnom performansu, što znači da začeci performansa u našemu kulturnom životu nisu samo povezani s konceptualnim strategijama studentsko-revolucionarnih šezdesetih te inovacijskih sedamdesetih.

Ovi neo-dadaisti izvode glazbenu pratnju uz projekcije nijemih filmskih klasika (Oklopnjača Potemkin, Metropolis i dr.) neuobičajenim instrumentarijem koji čine elektroničke, analogne i akustične naprave bez intencije puke zamjene originalnog materijala, već s težnjom da ga nadopune u okviru socijalne i društvene angažiranosti projekta, baš kao što je nekada Harms pisao preko kanonskih književnih djela, stvarajući tako novu semantiku, drugačiji pogled na nešto poznato.

Isto tako u avangardni teorijski performans možemo ubrojiti i Dadaisti č ku matineju koja je kao kolektivni nastup pjesničko-likovne skupine ostvarena estetskom provokacijom 20. kolovoza 1922. u osječkom Royal-kinu.

Istoga dana, kada je održana osječka Dadaisti č ka matineja, kako pokazuje Branka Brlenić-Vujić, Aleksić šalje pismo Tristanu Tzari, opisujući Matineju, iz kojeg saznajemo da je Matineja održana u nedjelju u 10,30 h, a da su uz Aleksića sudjelovali još njih osmorica ili kako ih naziva dada-zvijezde, a, među ostalim, ističe kako su izveli 8 drama sa realtrikovima.

Pritom, Tzari šalje i isječke novinskih prikaza Dadaisti č ke matineje, od kojih je jedan pozitivan, a drugi negativan.

Osim toga, dadaisti su se na osječkoj Dadaisti č koj matineji, što se onodobnog dramskog stvaralaštva tiče, usmjerili na ekspresionističku dramu, kako je to u spomenutom prikazu istaknuo Ivan Flod, a koristeći se pritom Aleksićevim citatom iz dada časopisa Dada-Tank.

Susovski, dakle, zaključuje kako je najprikladnije navedenu predstavu označiti dadaisti č kom jer je bila zamišljena po principu dadaističkoga provokativnoga kolaža te dadaističkih kabareta u kojima je pisac bio i glumac i redatelj.

Mi nismo isključivo dadaisti nego se jednako naslanjamo na sve druge avangarde i postavangarde, kao i underground.

Ta vrsta besmislica, za razliku od onih na koje su se već nekoliko godina prije pozivali anarhoidni dadaisti, nije bila programatska.

Dadaisti su bili destruktivni, uvodili su kaos umjesto zakona, a on je iz kaosa stvarao red, iz krhotina cjelinu.

Koliko god to paradoksalno zvučalo čovjek kojeg dadaisti nikada nisu službeno primili u svoje redove, a oni berlinski čak ga prezirali zbog izrazite apolitičnosti, ostao je dadaist do samoga kraja.

Dadaisti su bili i oštri kritičari kapitalističkog društva, osobito u Njemačkoj se isticao Georg Grosz koji je smatrao da se amoralno, nepošteno i nasilno u društvu treba kritizirati likovno ružnim i nakaznim.

Kako bi izludjeli svoje kritičare i protivnike, dadaisti su se služili apsurdima i paradoksima, pa čak i:

Pa ipak, neki ljudi se i dalje trude, koristeći se strategijama kojim bi se i futuristi i dadaisti ponosili.