Iz dvostruke artikuliranosti jezika dalje proistječe da se jezici ne mogu promatrati kao pretisak vanjskoga svijeta, da oni nisu nomenklature, popisi etiketa koje se vezuju uz već gotove stvari i pojmove, nego da svaki poseban jezik znači nužno posebnu, drugačiju analizu vanjske stvarnosti, odn. ljudskoga iskustva (i to na razinama svake od dviju artikulacija). Jezične su jedinice nužno u dva tipa odnosa: u odnosu s jedinicama koje, ispred i iza njih, dolaze u govornome nizu, u poruci (sintagmatski odnosi), i u odnosu s jedinicama koje bi mogle doći na istoj točki poruke (izričaja) da je izbor bio drugačiji (paradigmatski odnosi, odnosi između jedinica koje pripadaju istomu komutacijskomu razredu). U svakoj jezičnoj zajednici (kroatofonoj, anglofonoj, frankofonoj itd.) takav je sustav zajednički ukupnosti korisnika (govornika) danoga jezika.