Bio sam na balkonu, deset katova visoko i razgovarao sa svojim domaćinom, poslijepodnevni koktel je upravo završio, i stajali smo gledajući dolje na trg Sutton, ne govoreći o Debori ove posljednje duge godine, o čemu se drugom i moglo govoriti? i ja sam pitao, kao što sam se i prije često pitao, da li ovaj moj stari prijatelj, koji se tako ugodno sa mnom napio, mužjak od četrdeset i šest godina, prijazna izgleda, vitkog struka od igranja squasha u njujorškom sportskom klubu, i s huljskim pogledom, koji mu živahnije svjetluca u oku zbog malih nepoštenih makinacija na burzi (da se ne govori o ženama koje izvodi po restoranima taj momak zna kako se živi), dakle, pitajući se je li njegova briga za mene tako istinita i iskrena, kao što je boja njegova glasa, i sada iskrenog, kao kad krupije nagovara mušterije da stavljaju žetone na stol, ili on okida moju blagoslovljenu Deboru barem pet puta godišnje, pet puta svake od ovih osam godina, sve u svemu četrdeset slavnih metaka, iza nesvjesnog zgražanja mojih leđa (nešto tako fantastično, da su se jedva suzdržavali i morali su namjerno ograničiti broj na pet puta u dvanaest mjeseci zbog tankoćutnosti, zbog pristojnosti, shvaćajući, da bi, ako ikada zaista puste uzde, sve puknulo i sve raznijelo), dakle, kao što kažem, stajao sam tu, ne znajući ja li moj Stari Prijatelj uključen u Fizičke Užitke ili je ipak odani i vjerni prijatelj, ili je možda oboje na kraju krajeva, i ja sam imao nečiju ženu ili dvije s kojima sam izvodio tu stvar pet puta godišnje, i sladak je bio plod nema bolje poslastice nego što je žena, koja odluči da potkači muža, jer se mjeseci mržnje pretvore u Ekspres-Slatko za prolaznog pastuha u sijenu, i ja bih osjećao klice iskrene sućuti kad bih drugi put razgovarao s njenim mužem.