Dekart, ovde u ulozi alegoričara/usmrtitelja, obustavlja meditativni tok, pozivanjem na očiglednost postojanja Ja kao uvek-već proizvedenog, kao onoga što je uvek/već proizvod, uvek već stvar, a ne učinak vlastite samoprodukcije: " Jer da ja, taj koji sumnjam, koji razumevam, koji hoću - toliko je očito da nema drugog čime bi se belodanije objasnilo ". 53 Ne radi se, dakle, više o tome da se (samo) očiglednost Ja zadobije samoposredovanjem, nego se, obrnuto, radi o pozivanju na uvek već očigledno Ja, koje, pošto je očiglednije i belodanije od svega očiglednoga i belog ko dan, ne mora da zadobija i osigurava ono što već, uvek već ima - samog sebe.