volio bih znati koji su to zdravorazumski kriteriji koji objektivno određuju veličinu nekog narodnog sina, evo ja ću niže pokušati ponuditi neke:))) sistem u kojem smo živjeli bio je čardak ni na nebu ni na zemlji, tempirana bomba potfutrana svačijim kreditima kako bi se iznutra kupio socijalni mir a izvana neutralnos odnosno nemanje ruskih baza; to što je narod živio bolje od primjerice bugarskog ili rumunjskog nipošto nije bila stvar gospodarskog uspjeha već davno patentirane opisane politike koju je primjerice kasnija sanaderovština samo nastavila s drugim ideološkim obrascem; da je netko bio formirana ličnost sa petnaest godina nije ništa novog, ili smo zaboravili priče o kuhanim svinjskim glavama s tavana? meni je to isticanje neospornih vrijednosti onog sistema prilično sporno, a vjerujem i da mnogome posjetitelju one nisu neosporne; do jutra bismo mogli nabrajati dobre i loše strane toga sistema (kao i mnogokojeg), jer ispada da se jedan Johnny, Brecelj, Divljan ili Rundek (kao za mene prilično veliki sinovi naših naroda i narodnosti) u stvari nisu imali protiv čega buniti (a bunt je bio osnov njihove priče, zar ne?); svijet je prilično komplicirana pojava, pa se kod bacanja kamena uvijek postavlja upitnost onoga koji će to učiniti prvi; kao što su nekome jednoć cvale ruže tako ta činjenica nipošto ne znači da je svačiji povrtnjak bujao, evo i gospon Jima kao najdelikatniji dio Stoneove trilogije posebno me fascinirao onaj dio o kralju guštera u kome on, kao neosporno jedan od najvećih anarhista svih vremena šest puta prije smrti odlazi kome (?) odvjetniku kako bi sredio vlastitu oporuku daleko smo mi od te Jamerike i njihovog shvaćanja stvari, možemo se truditi hračkati na nju i oponašati one koji su to činili desetljećima prije nas (gospon Jim, na primjer), ali osim što priča s potkivanjem žaba ne pije vodu, valja još istaći i to da s ove strane Stiksa neće biti sretne zajednice u dolini suza dok ne proradi koncept odgovornosti u tom smislu jedan štiklec iz kasnih osamdesetih, besmrtna knjiga velikog Bogdana Bogdanovića Mrtvouzice donosi nam nezaboravnu epizodu u kojoj njega, kao neposlušnika u odnosu na Miloševića, moraju napasti svi opštinski komiteti sk od Ljiga do Vranja, pa tako u nekom Požarevcu, Aranđelovcu, ne znam više, ustaje neki čovjek i komunista i na temu odgovornost za javno izrečenu reč deklamira: drugovi, ja sam električar, i ja kad pogrešim ode glava pozdrav, i najte kaj zameriti