Tek je početkom sedamdesetih godina dekonstrukcija hermeneutičkih premisa znanosti o književnosti, zahvaljujući naporima francuskih teoretičara, sve više prenošena na područje istraživanja autobiografije. 2 Relacija između empirijskog autora i njegove pismeno fiksirane životne povijesti, koja je do tada u načelu bila moguća i tek zbog nedostatka informacija mogla biti otežana, tek je u prilozima Paula de Mana, Jeffreya Mehlmanna, Paula Jaya, Michaela Ryana, Michaela Sprinkera i na njemačkome govornom području tek kod Manfreda Schneidera (1986) u temeljima dovedena u pitanje.