Polomi me, kao polupraznu čašu crvenog vina, netom napunjene rukom samouboice, poslanih poruka preko daleko nacrtanog horizonta djeteta, zarobljen u tijelu nedozrelog muškarca, prekasno i preočito se nadovezao poput dodatne žile kucavice s druge strane vrata, delirium tremens, potpuno i samo tvoj, spreman na svaki pad sa svake litice, jer zna da će ga opet dočekati bijedni život koji živi Sakrij me, iskorištenu iglu ponovno upotrebljenu za još jednu dozu slatkoga i neodoljivoga, jer zna da se sutra neće probuditi i opet ista priča s novim likom u kojemu kuca zdravo srce nezdravog razuma Izblijedi me, noćima sanjaj što i ja sanjam, i bit ću potpuno tvoja noćna mora, vječno prisutna da znaš da te ja uvijek dočekam na dnu kada padneš Iskoristi me, barem jednom suzom dokaži da misliš ono što govoriš da jesi, a ne samo još jedna spodoba bez doma i cilja, postani ja, oličenje nečega od čega svi bježe, a ti budi uporno na tragu neopisivoga, ja te čekam i završetak je jasan, Uzdigni me, još jednom pusti me u sebe, da jurim tvojim žilama u potrazi za malo zdravlja koje je već odavno pobjeglo od tebe.