I tako sam sad potpuno normalan... u stvari, skloniji sam na svijet gledati nerealno optimistično pa se moram dosta često ispravljati i snagom razuma uvjeravati sebe da je to sve u mojoj glavi, da na svijetu ima daleko više automatskih pušaka od potrebne kritične mase koja će izazvati lančanu reakciju nezaustavljivih ratnih sukoba, pogotovo ako se uz kolaps globalne ekonomije uzme u obzir sad već potpuno evidentno globalno zatopljenje koje se odvija po još nepoznatom progresivnom scenariju koji je sigurno lakše predvidjeti nego one ekonomske fenomene koje ću ja morati ugurati u ekonometrijske modele kada sto milijuna Muslimana iz Bangladeša bude moralo birati između budističke Indokine i hinduističke Indije dok njihova niska država rascjepkana deltama sve jačih rijeka i udarana plimnim valovima tropskih ciklona bude doslovno nestajala pod njihovim nogama, a oni sa djecom na leđima i kalašnjikovima u rukama budu gurali druge milijune isto tako gladnih, žednih i bolesnih, dobro naoružanih pripadnika trećeg svijeta u sad već vrlo izglednoj perspektivi nove seobe naroda koju će moći zaustaviti jedino onaj genijalni izum stanovitog gospodina Cohena neutronska bomba, to bezbolno rješenje kojim ćemo mi bogati ubiti sve živo što nas spopadne, a da ne navućemo na sebe ' fall out ' pošast radioaktivnih produkata teških fizijsko-fuzijskih bombi koje u prvom redu ubijaju snagom udarnog vala za razliku od elegantnog neutronskog nuklearnog oružja koje svojom subkilotonskom snagom postiže jedak efekat prodornom snagom neutrona visoke energije koji prolaze kroz beton kao metak kroz lubenicu i ne ostavljaju iza sebe ništa živo, uz tek prolaznu sekundarnu radioaktivnost.