Taj pojam virtualnog velikog Drugog koji nam omogućuje da se na nov način približimo tradicionalnoj sociloškoj alternativi, s jedne strane metodološkog individualizma, čija je osnovna premisa prvenstvo pojedinca i koja, konzekventno tome, inzistira na potrebi izvođenja transindividualnih kolektivnih entiteta iz interakcije pojedinaca, iz uzajamnog prepoznavanja njihovih namjera (opće mjesto/narodna mudrost..) itd. i, s druge strane, durkheimovske pretpostavke Društva kao supstancijalnog poretka koji je uvijek-već ovdje tj, koji prethodi pojedincima i služi kao duhovno utemeljenje njihova bića, nešto poput hegelovskog objektivnog Duha. Realistički Lacan iz pedesetih i dalje shvaća, na durkheimovski način, velikog Drugog kao supstancijalni poredak koji je uvijek-već ovdje, i pruža nezamjenjivi horizont subjektivnog iskustva, dok kasni fikcionalistički Lacan derivira društvenu supstancu (veliki Drugi) iz interakcije pojedinaca, ali s paradoksalnim preokretom koji naglavce preokreće individualističko-nominalističku redukciju društvene Supstance na opće znanje, na prostor uzajamno prepoznatih subjektivnih namjera.