propisivači lijekova svjesni da su u krajnjoj liniji oni glavni odlučivači u svezi prometa lijekova, istovremeno informirani da ukupno raspoloživi resursi za zdravstvo uvelike ovise o toj stavci pa nije teško pledirati na njihovo shvaćanje o štetnosti pretjerivanja polipragmazije u medikamentoznoj terapiji, a uz korištenje drugih oblika, kao što su psihoterapija, dijetoterapija, kineziterapija i sl.; osim svega, organizatori sustava zdravstva moraju najvećma usmjeriti svoj naum da dođe do normalizacije potrošnje lijekova, upravo na njih pa im omogućiti snabdjevanje nezavisne i objektivne informacije, sudjelovanje u kursevima, promatranje proučavanja njihovih propisivačkih navika, a po potrebi u krajnjoj liniji primjenjivati metode i njihove direktne financijske stimulacije (npr. putem fund-holdinga)