Uz ponoćne zvuke, pogledavala sam prema mjesečini, tako tajanstvenog pogleda, prema meni sanjam te sanjam te, a mnogo je osoba govorilo da tebe više nema, znala sam se večerima iskradati i nebu krasti zvijezdice, prekrasnoga sjaja, predivnoga mirisa bezobraštine, voljela sam te različite oblike lica kojima si me nasmijavala, pogotovo savršenog oblika tuge i žalosti, zvala si se Sorrow, i plakala si bisere, moćnih vrijednosti, naši prsti spojeni u jedinstvenu osobu, blago zaokruženi u popodnevnoj tami, mislim na tebe, još uvijek se nadam povesti te sa sobom, ostaviti pečat na nebu, ah, to smo mi, najsjajniji oblici neljudskosti, jer smo odlučili ne praviti se Čovjekom, predaleko je ta riječ od pravog značenja kojem zajednica robuje, voljela sam te, tako nježnim uzdasima otišle smo zajedno, ka nekom nepoznatom Spasitelju, tako zvučnoga imena, i postale smo Laž, moja slatka Sorrow, zajedno su nas i naše sjenke napustile, naši dugogodišnji pratitelji u nepoznato, sada su pobjegli od nepoznatoga, prestajem i ja disati, zajedno s tobom, narugati se Suncu i reći jednom za kraj " Sorrow is the greatest friend when everyone else disappear "