... prosinac. ma kako krasan mjesec za bankrot, ubijanje božićnim glupostima, pretjerivanje u jelu i piću (ovom potonjem pogotovo) i forsiranju same sebe do maksimuma. ne, ovo nije još jedan tipično predblagdanski post o melankoliji i depresiji... čudan mjesec je iza mene definitivno. osjećam kao da je trajao puno, puno duže nego što uistinu jest trajao. da li je to zbog vječne kiše i tame kojom sam bila okružena, ne znam, no činilo mi se da mu nema kraja. a dani samo lete, lete.. u nepovrat. mogla bih reći da je mjesec bio intenzivan. posla preko glave, no to nije ništa čudno. čudno je da sam uspijevala sve stići bez poteškoća; disperzirana na 500 lokacija, a svaka u svom filmu... nešto nevjerojatno. mjesec mi je bio prožet emocijama svakojakim. od sreće, adrenalinske euforije, preko potpune praznine te osjećaja mira, sreće... i onda opet praznina. praznina koja je tu u meni samoj i oko mene.. sama usred kaosa... ono što mi treba jest pažnja, glorificiranje mene same na neki novi, još nedoživljeni način. tašina mi je gladna, nema kraja; u nastojanju da se egzistiram na tronu univerzuma ostajem sama... i kome to dati, kome to pokloniti? što dati nekome tko ima sve? mogu se valjati u krevetu prepunom šuštavih novčanica, isprazniti trgovine i ine perverzije.. no što mi to znači kad opet, opet i opet nema nekoga kome ću dati Ono što zaslužuje? jer, mogu biti divna i nježna u jednom trenutku, a u drugom brutalna i nemilosrdna..... igračaka imam koliko poželim; samo fućnem i tu su, spremne za igru. no nemam vremena za bacanje. no, doći će dan kada ću te uzeti, kada ćeš pripadati meni. i onda tvoje vrijeme završava, a moje počinje..... patetika ubija....