Redatelj koji je po nekima, uz Davida Llewelyna Warka Griffitha, najzaslužniji za razvoj više žanrova igranoga filma (napose svekolikih tipova trilera špijunskih, pustolovnih, onih o serijskim ubojicama, ali i filmskih obrada legende, znanstvenofantastičnog filma, posebno onog distopijskog), koji je, ako sudimo po javnim očitovanjima drugih redatelja, uz Hitchcocka možda najviše utjecao na kasnije naraštaje, Lang je tvorac opusa, o čemu svjedoče i spomenuti naslovi tuškanačkog ciklusa, izrasla iz duha serijala i feljtonskog romana, odnosno modusa romanse.

Jedna zanimljivost: kada se okreće elementima poput distopijskog fanatizma, proročke intonacije i eksperimentiranja nacionalnim simbolizmom, Tolstaja oponaša sredstva koja su se nekoć pripisivala isključivo muškom pismu.

Sâm pak završni kadar, sa snijegom koji polako pada na Coleta u derutnoj tvornici, reminiscira distopijskog Stalkera (Andrej Tarkovski, 1979).

Slično slavnom Slovencu, Horvat u većini tekstova te svim svojim knjigama pokazuje i interes za film (uostalom, prošle je godine dobio diplomu nacionalnog kritičarskog udruženja za najboljeg mladog kritičara, već ove Nagradu " Vladimir Vuković " za kritičara godine), a ona za sad posljednja, " Budućnost je ovdje - Svijet distopijskog filma ", filmu je u potpunosti posvećena.

Na reciklažno-ekološku viziju distopije ili iluzionistički zasićene SF-sage kakvu prepoznajemo u Dinama Herbeta i Lyncha; pješčanom planetu Arakis bez vode, galaksijskom carstvu ispunjenu vraškom svrhovitošću koje pokreće začin/melange, ili u postapokaliptičnom svijetu distopijskog Mad Maxa, kao i u obiljem vode pretočenom Vodenom svijetu, posljedici globalnog zatopljenja.

No, bilo bi pogrešno protumačiti ovo djelo isključivo kao miks filmskih citata, budući da ih Kosinski vrlo vješto ubacuje u svoju viziju distopijskog svijeta, kreirajući ikonografski poticajno i vizualno dojmljivo okružje.

Inače, spomenuta zarada ovog distopijskog trilera protekloga vikenda odnosi se isključivo na američka kina, koja su američkim filmskim studijima daleko najvažnija.

Jewison je radnju svoga distopijskog futurističkog filma smjestio u nama više ne tako daleku budućnost, odnosno 2018. godinu.

Budućnost je odlična prilika da govorimo o sadašnjosti ta premisa koju Srećko Horvat razrađuje u svojoj knjizi Budućnost je ovdje: Svijet distopijskog filma pokazuje se točnom i u slučaju švedske Metropie Tarika Saleha (dobitnika posebnog priznanja ovogodišnjeg Animafesta), koja donosi prikaz Europe 2024. godine, sumornog, sivkastog, otuđenog kontinenta umreženog golemom mrežom podzemne željeznice koja je u rukama moćne korporacije Trexx.

Temeljni survival koncept Will Smith je odlučio prilagoditi okvirima epskog, distopijskog znanstveno-fantastičnog filma na masivnoj budžetskoj skali.

Alice je uspjela pobjeći iz apokaliptična Racoon Cityja i u trojki, Istrebljenju (2007.), vojevala je bitku na zidinama distopijskog, jezovito napuštenog Las Vegasa, usput otkrivši kako je bila klonirana stotinu puta.

Ideološka kritika srž je distopijskog narativa, sve ostalo je bolja ili lošija maska.

Na hrvatskom području filmologije i srodnih znanstvenih disciplina dosad još uvijek ne postoji obuhvatni pogled na žanr distopijskog filma.

Upravo spomenuti redatelji rodonačelnici su nove podvrste, tehno horora, distopijskog pogleda na društvo kojem sav tehnološki napredak nije donio spokoj i sigurnost.

Film, koji se kao i priča bazira na premisi distopijskog korporativnog društva budućnosti u kojem je svakom članu društva dano točno određeno vrijeme koje će živjeti, trebao se naći u kinima 28. listopada no po svemu sudeći to se ipak neće dogoditi sve dok traje tužba ili dok ne dođe do nagodbe.

Interdisiplinarno ispituje i uspoređuje svakodnevni okoliš s žanrom distopijskog filma, u koji je zapravo i nije riječ o utopijskim vizijama budućnosti, već film pod krinkom SF izriče kritiku svijeta u kojem živimo, kao u CuarA3novu filmu Djeca čovječanstva koji Horvat navodi kao primjer gdje je globalno postmodernog stanje okarakterizirano kao konstantna napetost.

Takva analiza granice izvanjskog i unutarnjeg (izvanzemaljci u filmu ulaze u tijela ljudi u stanju sna) otvara čitav psihoanalitički spektar pitanja i bilo bi zanimljivo vidjeti analizu još jednog kultnog ostvarenja (doduše, ne distopijskog žanra), Stravu u ulici brijestova Wesa Cravena u kojem je upravo san točka upada Realnog u prostor prividne stvarnosti, gdje se trauma iz prošlosti reificira.

Problematici distopijskog straha od tuđinaca ali i osamostaljenja kompjutera te drugih neljudskih bića autor se vraća u narednim analizama filmova Dr. Strangelove (shodno tome, mogli bismo dodati i film 2001: Odiseja u svemiru), Planet majmuna (prevlast majmuna nad ljudskom vrstom kao poigravanje s definicijom ljudskosti), THX 1138, ranom djelu Georgea Lucasa te pomalo zanemarenom filmu One Point 0 iz 2004. Jedno je poglavlje posvećeno i maštanjima o vlastitom nestanku (Posljednji čovjek na Zemlji iz 1964), a napose je zanimljiva interpretacija Buñuelovog Anđela uništenja iz distopijske perspektive, pri kojoj to postaje egzistencijalistički film o lošoj beskonačnosti.

Temeljito propitivanje distopijskog žanra vidljivo je u širokom rasponu interpretativnih strategija i disciplinarnih perspektiva koje Horvat koristi pri analizama: žanr obuhvaća veliki broj fenomena od klasične distopije svijeta nakon nuklearne, ekološke ili neke druge katastrofe, preko utopijskih permutacija svijeta koji je loš upravo zato jer je savršen i prikaza totalitarnih društava, sve do klasičnih prikaza budućnosti koja je već ovdje u društvu koje je u cijelosti virtualno, u kojem se više ne razaznaju granice dobra i zla, a istinska budućnost skriva se u strahotama biotehnologije.

Krajnja posljedica samorazvoja distopijskog žanra možda nije u ključnom filmu kraja desetljeća i stoljeća, Matrixu braće Wachowski (kojem Horvat posvećuje poglavlje pod nazivom Iz svijeta sjena u pustinju stvarnosti, evocirajući Platona, ali i Žižeka pri analizi matrice kao virtualnog simboličkog poretka, odnosno velikog Drugog) nego u Zelenom Soylentu, manje poznatom ostvarenju redatelja Richarda Fleischera iz 1973, u većoj mjeri pesimističnom i realnijem od brojnih novijih filmova.

Semantička i psihoanalitička interpretacija distopijskog univerzuma provedena je na studiozan, koncizan i epistemološki nedvosmislen način, pa je ova zbirka eseja jedna od najboljih i najoriginalnijih filmskih knjiga koja se pojavila zadnjih godina na domaćem tržištu.

Iznimno precizno secirajući traumatične točke zapadnjačkih društava i njihove fantazmatske projekcije, Horvat nudi inherentnu društvenu kritiku koja je i sama neodvojivi dio svakog distopijskog ostvarenja.

Upravo je aktualnost, inovativnost i radikalnost ovakvih osvrta razlog zbog čega je Svijet distopijskog filma nezaobilazno štivo kakvog zasad nema ni na zapadnoeuropskim, mnogo većim i produktivnijim teorijskim scenama od domaće.

Sama priča distopijskog romana smještena je u 2116. godinu, kada je zbog prenapučenosti i zagađenja Zemlje određena gornja životna granica (u romanu je to dvadeset prva godina života, a na filmu trideseta; dakle, ovisno o tome koliko glavni glumac ima godina).

Za početak treba reći da se radi o ne tako neuobičajenoj kombinaciji distopijskog SF-a i političkog trilera.

Izmišljeni jezik koji je engleski pisac stvorio za potrebe svog distopijskog romana 1984. Novogovor ili Newspeak u originalu, malo je izmijenjeni engleski znatno je smanjen vokabular i pojednostavljena gramatika.

Odlična knjiga eseja Budućnost je ovdje: Svijet distopijskog filma (Hrvatski filmski savez, 2009.) Srećka Horvata, hrvatskog filozofa i filmskog kritičara, polazi od žanrovski izuzetno validne premise da je distopijskom filmu ' inherentna društvena kritika '.

Horvatov hronološki prikaz razvoja distopijskog filma od Hawksovog masterpisa The Thing (from Another World) do recentnog crtaća WALL-E dvostruko je intrigantan: ne samo što se tako posredno ocrtava unutrašnja razvojna linija (pod) žanra, već se i što je i generalna autorova intencija dobija znakovita mapa ideoloških tenzija, politički neuralgičnih toposa i socijalnih turbulencija koji su karakterisali evro-američku civilizaciju u posljednjih šezdesetak godina.

Čuveni dokumentarist žestoko se obrušio na američku unutarnju i vanjsku politiku, ukazujući kroz više primjera da ta supersila u zadnjih nekoliko godina - putem sofisticiranih tehnoloških nadzora svojih građana te zakonskih rješenja koja opravdavaju nezamislive zločine represivnog aparata - poprima ozbiljne konture distopijskog društva.

Radikalnost i dalekometnost epistemologije distopijskog filma može se već detektovati u jednoj unutaržanrovskoj distinkciji: dok većina naučno-fantastičnih ostvarenja pokušava imaginacijski da najavi ono što će se desiti, distopijski univerzum je sastavljen od uvida u ono što se već uveliko događa.